-Žaklina Perović i njen suprug Bratislav Vukajlović ulažu veliki napor da zbrinu sedmoro djece, od kojih je šestoro učenika - najstariji sin je krenuo u prvi razred Srednje pomorske škole u Kotoru, a dva mlađa pohađaju četvrti i osmi razred osnovne škole, dok djevojčice idu u prvi, drugi i šesti razred osnovne škole. Najmlađa Olja najviše boravi u majčinom naručju i miljenica je svih ukućana, a njene potrebe kao dvogodišnje bebe zahtijevaju posebnu pažnju i nijesu zanemarljive. Ova devetočlana porodica živi u privremenom smještaju koji im je dodijelila Opština Kotor, ali ne prima nikakvu socijalnu pomoć - ni dječje dodatke, ni materijalno obezbjeđenje porodice. Žive na mjestu ruševine Industrije ležajeva, u trošnoj baraci, koju su sami krpili i prilagođavali svojim potrebama. Žaklina i Bratislav djecu su podizali sami, uz pomaganje dobrih ljudi i povremene jednokratne pomoći Opštine. Bratislav je zaposlen kao portir u jednoj firmi, a kad ga pozovu, obavlja i fizičke poslove, kako bi mogao da prehrani porodicu. Kad zbrine djecu, Žaklina je od skoro počela i da čisti po kućama, koliko da zaradi za hljeb. Djeca su, hvala Bogu, zdrava, kaže Žaklina te im je, pored hrane, odjeće i obuće, najveća briga školski pribor i knjige za učenike.
-Snalazimo se kako znamo i umijemo, zahvalni smo dobrim ljudima na pomoći. Početkom septembra pomogla nam je Dubravka Ivetić, predsjednica Kola srpskih sestara, koja nam je dala novac za nabavku knjiga, a takođe i očev prijatelj Sekula, koji je donio djeci školski pribor. Imamo šestoro đaka, nije lako svima obezbijediti uslove za školovanje, ali borimo se. Najstarijem fale knjige za prvi razred brodomašinskog smjera, treba mu i radni kombinezon, a nedostaju nam i patike, trenerke, majice za najstarije sinove. Za druge imamo odjeće, prenose jedni od drugih, kaže Žaklina. Ističe da njen suprug daje maksimum od sebe da obezbijedi djecu, radi i privatno, ali ne stiže sve.
- Sve čovjek pozajmljuje, pa vraća, sve tako ide ukrug. Pomoći nemamo iz Centra za socijalni rad, naši su papiri tamo još na čekanju. Sredili smo svu dokumentaciju, čekamo iz Podgorice papire samo još za dvoje djece, pa ćemo sve zajedno predati sa namjerom da konkurišemo za MOP. Mnogo bi nam značilo da nam pomognu kad se organizuju školski izleti, razne aktivnosti koje djeca imaju u nastavi. Opština nam izađe u susret kad im se obratim. Prije dva mjeseca su mi dodijelili 80 eura, a trebalo bi da im se ovih dana ponovo obratim. Voljela bih da nam pomognu da sredimo objekat, prozori ne dihtuju dobro, promaja je sa svih strana, krov nam prokišnjava, a od socijalnog smještaja u Lastvi grbaljskoj još uvijek ništa nema. Nije raspisivan ni konkurs, tako da smo prinuđeni da ostanemo tu gdje jesmo, kaže Žaklina. Njeno zdravstveno stanje nije baš najbolje, s obzirom da se već 16 godina liječi. Od maja skoro svaki dan ide na previjanje.
-Evo šest mjeseci ljekari ne uspijevaju da mi saniraju ranu. Trebalo bi na operaciju, ali dok se infekcija ne smiri, ništa od toga. Imam svu potrebnu dokumentaciju, za svih 15 godina liječenja, požalila se Žaklina. Vapaje za pomoć upućuje i nadležnima.
- Pozivam predsjednika Opštine Kotor Vladimira Jokića i potpredsjednicu Ljiljanu Popović Moškov da nas posjete u našem domu i da vide u kakvim uslovima živimo. Bilo bi lijepo da nam dođu i socijalni radnici, koji nijednom do sada, za šest godina, koliko živimo u baraci, nijesu našli za shodno da nas obiđu, a to je dio njihovog posla, poručuje Žaklina.
Svi koji imaju mogućnosti i žele da pomognu ovoj porodici, mogu je pronaći u staroj baraci, pored potoka Zvjerinjak.
M.D.Popović