- Ponovo su mašine Puteva dolazile u Donje Crnce, presvukli 250 od 1.000 metara glavnog puta asfaltom i pošli, što je izazvalo burne reakcije među mještanima. Htjeli su, kako navode čak i da blokiraju radove, ali nisu uspjeli jer su mašine već bile pošle. Odmah su, kaže Goran Đurović mještanin tražili prijem kod novoizabranog gradonačelnika Ivana Vukovića koji ga je prije dva dana pozvao telefonom i rekao da nema vremena da ih primi na razgovor zbog obaveza ali da još jednom proslijede zahtjev pa da će ga on razmotriti. Đurović pojašnjava da od 1992. godine od kad je put urađen u njega ništa konkretno nije uloženo sem po neko krpljenje, a da su imali obećanja i od nekadašnjih gradonačelnika i od Puteva kao i od Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj da će na tri lokacije dobiti asfalt, odnosno da će glavni put komplet biti presvučen, blizu 1.000 metara, da će dobiti i 350 od 800 metara asfalta na makadamskom putu kroz selo, kao i 100 metara asfalta u ulici u kojoj ima preko 20 domaćinstava a koji je presvučen ne rupama, već jamama.
Traže da nadležni ispune svoje obežanje kako bi mogli da žive živote dostojne čovjeka.
– Ovdje nije riječ o bilo kakvom putu da bi nas zapostavljali toliko godina već o glavnom putu kroz Donje Crnce koji ima vezu sa Podgoricom, Danilovgradom, kao i selom Radovče na vrhu Pipera. U izuzetno je lošem stanju, a za to niko ne mari. Apelujemo toliko godina, dođu tu na dan, dva pospu malo asfalta, zamažu nam oči i odu. To je sramota. Iz dana u dan je sve gori jer Svakodnevno ovuda prolaze kamioni pod utovarom sa drvima, nose sa Radovča i okoline. Da je ne znam kakav put ne bi opstao a ne ovakav jadan, sav u rupama i ispucao. Niko više ne ide na Pričelje, preko Lopata pa u brdo već svi koriste naš put. Nagrdiše nas, a mi ni ovako ne možemo da živimo– priča starosjedilac Božidar Ristović.
On je podsjetio i da su prvi put zakinuti za put kad se radio, davne 1992. godine kad su im umjesto planiranih tri metra širine „predali” put širok svega 2,70.
– Znate li koliki je novac samo tad ušteđen, na cijelom potezu po 30 centimetara, to je ogromna ušteda, a sve po našoj grbači i sad evo opet štede. Došli, posuli malo asfalta i pošli. To je sramota, a imali smo obećanje od svih institucija da ćemo dobiti kompletno presvučen asfalt. I ovo što su uradili nije dobro, propašće sa prvom kišom, jer to je pretanko, dva prsta asfalta ni toliko, još sastrugali sve ispod, nemam riječi. Bruka kako se radi, ti ljudi ili ne znaju svoj posao ili misle da smo mi ludi – priča Ristović.
Da nemaju asfalt na samo devet kilometara od centra Podgorice i da im uporno obećavaju a ništa ne ispunjavaju, ogorčen je i Zef Nikač. Kako navodi, lično je odlazio na svaki sastanak na kome se dogovaralo oko puteva kroz Donje Crnce te da sada kad ništa nije ostvareno od obećanog svi upiru prstom u njega.
– Meni je lično bilo obećano da će cijeli glavni put biti presvučen a nije, urađen je samo djelić i pošli. Sad mene narod zove, ispada da ja od šezdeset godina ne govorim istinu. Sramno, nego je problem što u naše selo ne živi niko od zvaničnika i moćnika, da živi druge bi se pjesme pjevale. Kao što je po Pričelju rađeno i do nečijih štala i asfaltom i po nekoliko puta presvlačili pojedine djelove, tako bi bilo i kod nas, al mi nismo te „sreće”-kazao je Nikač. Sa njim je saglasan i Milan Ristić.
– Sve je ovo urađeno da nam se oči zamažu, ništa drugo. Sramota je da već 15, 16 godina ovdje ništa konkretno nije urađeno sem po neka rupa što je zakrpljena i evo sad ovo 250 metara puta. A toliko smo puta slali dopise i zvali sve da izađu na teren. Direktor Puteva Violeta Klikovac je lično dolazila sa saradnicima i pozivamo je opet da vide šta su nam obećali a šta su nam uradili od svega toga. Ništa. Pozivamo i gradonačelnika Vukovića da nas posjeti jer ko zna, možda se njima prijavi da je urađeno dosta posla a nije. Piperi Draško Vučinić koji je i odbornik u Skupštini Glavnog grada i Aco Stojanović su nam obećali da će sve tri dionice kroz selo biti asfaltirane, sve što smo tražili. Odnosno mi smo tražili više al su oni rekli šta mogu učiniti i povjerovali smo im. Sad ih nema nigdje, ni na telefon se ne javljaju a kamoli šta drugo– priča Ristić.
On napominje da će čim krenu kiše i loše vrijeme bukvalno biti odsječeni od svijeta.
– Polomismo automobile po ovakvim putevima. U selu ima oko 60 kuća, sve porodice, imamo i četiri, pet farmi, dosta male djece koja često ne mogu pješke do škole, a đački autobus pa ni taksi neće da vozi bez do dijela gdje ima asfalta. Tu stanu pa djecu mora ili neko da vozi ili da oni sami idu. Kad je kiša ili vjetar prosto je nemoguće da naprave korak, jer to gdje je makadam je uvala pa se to odmah napuni vodom, ni čizme do koljena ne pomažu. Zbog njih i zbog ljudi koji se doseljavaju i razvijaju biznis treba uslišiti naše zahtjeve jer kad se asfaltira svima i po nekoliko puta što ne bi nama jednom makar – poručuje Ristić.S.R.