Vajarka Lana Bokan plijeni svojim avangardnim likovnim izrazom, koristeći sve moguće prirodne materijale pri izradi svojih instalacija i skulptura. Nakon njene prve samostalne izložbe u Kotoru i prošlogodišnje nagrade za rad „Tre sorele” na konkursu Kotorski vizuelni umjetnici, ova svestrana umjetnica je kotorskoj publici predstavila i najnoviji ciklus radova pod nazivom „Tabačina”. Da bi dočarala svoje uspomene iz djetinjstva Lana je koristila razne materijale - kojima je osmislila maštovite i za izradu veoma zahtjevne instalacije i skulpture.
– Napravila sam „miks medija” - radila sam u metalu, u kombinaciji terakote i stakla (kod instalacije osnovne škole „Njegoš”), volim da kombinujem te neke nemoguće stvari - u onom radu tamo ima puno stakla, drveta, ima neke podjele prostora, pa uvođenje novog materijala, sklapanje materijala, stakla i metala, staklo-drvo-metal, krpe, jute, gipsa... uglavnom, sve su prirodni materijali, nema plastike. Volim metal i rad sa njim, nekoliko radova predstavljaju ženski torzo, leđa ili grudi, svaki je u pokretu, inspirisan gracioznošću ženskog tijela, ženski diskurs... objašnjava umjetnica. Posebno je bio naporan rad na bistama od komadića metala, koje je strpljivo i pažljivo zavarivala, snalazeći se za prostor i alat, jer nema svoj atelje.
– Nemam svoj atelje, ali se snalazim radeći u raznim prostorima. Veoma sam zahvalna mom prijatelju Miodragu Miju Jokiću koji mi je ustupio svoj atelje, Mirku Franoviću, mom rođaku, koji mi je dozvolio da radim kamen kod njih, pa đedu Sretu, koji mi je pozajmio aparat za varenje, jer je moj „crkao”...To su „vježbe na trapezu” u četiri radionice. Mnogo je važno za umjetnika da ima svoj atelje, jer ovako je prenaporno i neizvodljivo. Pripremala sam radove tokom cijele godine, ali intenzivno sam radila tri mjeseca, svaki dan. To su velike instalacije, teške, potrebno je vrijeme da se farba, da se prepravi, svaka ta kockica je obrubljena, pažljivo urađena... Upravo zbog toga što nemam svoj atelje, ne mogu da odradim neki veliki „advertajzing”, zato se plašim narudžbina, jer nemam mjesta gdje da to uradim, treba da idem na četiri-pet mjesta da bih to sklopila. Onog časa kada budem obezbijedila prostor za svoj atelje, onda ću da napravim svoj sajt, prezentaciju na internetu... da budem spremna i za prezentaciju inostranoj publici – kaže Lana u razgovoru za „Dan”. S obzirom da svu svoju inspiraciju pronalazi u rodnom Kotoru, kome posvećuje sve svoje radove, ona očekuje i da je taj grad i njegovi građani podrže.
– Nadam se da će grad Kotor da mi izađe u susret, jer sve što radim vezano je za Kotor, čak i neke trajne instalacije, koje želim ostaviti u kotorskom akvatorijumu. Centralna skulptura u ciklusu „Tabačina” je taj prelazak preko rijeke djece koja su išla u Osnovnu školu „Njegoš”. Nismo išli preko mostića, nego su sva djeca iz Tabačine preskakala preko kamenja, nema ko nije upao u rijeku, ko se nije skvasio, odrao koljena, uvijek su roditelji to branili, ali to sam radila ja, to su radila moja djeca, a i djeca prije mene. To je tada bilo lijepo druženje i uvijek se rado sjećam djetinjstva, starih, plemenitih ljudi iz Tabačine, fini, tihi, nikad tu nije bilo skandala. Upravo zato želim da skulpturu djevojčice u skoku, napravljenu od komada gvožđa postavim ispred škole, ima tačno jedan veliki kamen preko koga ne prolazi voda i ona bi mogla da bude postavljena na tom mjestu. Kada se patinira – voskira, biće otporna na vodu. Napravila sam i neke „Žene-korale”, to sam planirala da postavim u Gurdiću... Smatram da mi stvaraoci treba da dodamo nešto novo i da nadograđujemo kulturno nasljeđe koje smo zatekli. Stalno govorimo o nekom održavanju naše tradicije, a gdje je stvaranje novog, što ćemo novo mi ponuditi gradu? Treba nešto da ostavi i naša generacija, trudićemo se... – poručuje Bokan. Ističe da već ima podršku profesora sa likovne akademije na Cetinju, gdje je završila osnovne studije, odsjek skulptura, u klasi profesora mr Peđe Milačića, a potom magistrirala skulpturu na ALU Sarajevo, u klasi profesora dr Besima Spahića i mr Darka Šobota, te da likovna publika razumije njenu avangardnu umjetnost.
– Ima interesenata, ima ljudi koji razumiju i koji su spremni da izdvoje novac za avangardnu umjetnost. Ne bavim se nekim klasičnim radom, idem u neku postmodernu ili čak post-postmodernu. Raduje me što su na otvaranje moje izložbe u Kotor sa Cetinja došli dekan Fakulteta likovnih umjetnosti Odalović i profesor Burić, imam njihovu podršku za moj rad, oni me prate u toj avangardi. Ovo što radim izlazi iz onih klasičnih klišea, klasičnih skulptura, jer idem u nešto potpuno moderno. Ljudi to prihvataju i zadovoljna sam kako moja djela ostvaruju komunikaciju sa njima – ističe umjetnica.
Tokom cijelog vremena studija i usavršavanja, dok je bila odsutna iz svog Kotora (sedam godina nije malo), u srcu i mislima nosila je nostalgičnu vizuru koja se pruža sa malog kuhinjskog prozora njene rodne kuće na Tabačini, odakle sa desne strane puca fenomenalan pogled na tvrđavu Sveti Ivan sa crkvom Gospa od Zdravlja, a sa lijeve strane se podno Pestingrada vidi pećina vile Alkime. Te motive ona je predstavila u ciklusu „Tabačina”.
– Kotor je moja fascinacija, gdje se god okrenem, u svakoj njegovoj pločici, kamenu, on je moja vječita inspiracija, kazala je umjetnica u razgovoru za „Dan”.
M.D.Popović