U novinarstvu je oduvijek važilo da „nije novost da je pas ujeo čovjeka, već, da je čovjek ujeo psa”... U ovoj priči, u početku, sve je izgledalo uobičajeno i već viđeno: faktor - čovjek je po već uhodanoj matrici konačno zadao smrtonosan udarac prirodi tako što je, lišavajući jednu kultnu rijeku njenog života, kroz uništenje njenog ribljeg fonda, ili, preciznije, njene flore i faune, istu doveo do kliničke smrti.
Izgledalo je da nema ništa od posebne novinarske teme… Uzalud je najveći dio življa grada na njenim obalama, Titograda i Podgorice, od već unazad tridesetak godina vapio da se ova rijeka sačuva od očiglednog uništavanja koje je sve više uzimalo maha. Do tada, naviknuti na uživanja u prizorima ispod mostova, nijesu mogli ni slutiti da će prestati da prisustvuju i uživaju u „izvrtanju i bjelasanju” čuvenog moračkog skobalja u čiju masovnost i brojnost stranci i došljaci nijesu mogli da se uvjere ni svojim očima!
Ali, da li je i konačni epilog baš takav?
Ova priča je dio dugotrajnog vremenskog ciklusa i rezultanta sijaset magičnih preduslova, procesa i djelovanja, moguće, svih odbrambenih mehanizama prirode, nasuprot, simultanom ljuskom faktoru u njegovom destruktivnom rušilačkom porivu. A to je mnogo više od novinske vijesti!
Priroda je uzela stvar u svoje ruke i, na samo njoj svojstven način, stavila do znanja ko je stariji, ko se više „pita” i ko će na kraju odnijeti „pobjedu” u ovoj 40 godina dugoj borbi, između konstantnog ubijanja flore i faune u milionima godina staroj rijeci, njenog 99 km dugog smaragdnog, zeleno-plavog toka i nepravaziđene ljepote. Faktor-čovjek ili faktor- priroda?
Pokazuje se, priroda je nagovijestila svoju pobjedničku snagu kroz svoje najtananije i skrivene moći, upravo sada, ovih dana. I još se dešava, tu pred nama, preciznije, ispod naših „mostova na Morači”.
Ova priča ima svoje početke u mojim gotovo dvadesetak godina ranijim pitanjima, postavljenim prije svega sebi, a onda i u razgovoru koji je iniciran nestankom moračkog skobalja, čije razloge nijesam mogao dokučiti sem veze sa stavljanjem u pogon tadašnjeg KAT-a…
Međutim, poslije razgovora sa mojim prijateljem, sada već pokojnim, dr Đokom Drecunom, ihtiologom svjetskog glasa, shvatio sam u potpunosti logičnost njegovog objašnjenja. Pitao me je, sjećam li se zeleno-modrih algi kojom su bile obrasle moračke pećine i kamenje po dnu rijeke? Klimao sam glavom potvrdno. Pitao me je, da li ih sada primjećujem? Odmahivao sam. E, na toj algi, nastavio bi Đoko, postojao je račić kojim se hranio skobalj. Kako je pao kvalitet vode, alga je počela da nestaje, jer traži izuzetno kvalitetnu i nezagađenu vodu. Nestao račić, a onda i skobalj. Lanac ishrane se prekinuo.
Poslije ovog saznanja, rijetko kada sam prešao mostove preko rijeke a da nijesam osmotrio ne bih li vidio alge, makar u tragu. I tako godinama... ništa. Sve do prošle godine, a mislim čak i jednu prije, počeo sam da budem siguran, da vidim manje alge! Željno čekane zelene alge. Ipak, već prošle godine, to je izgledalo gotovo izvjesno, a s početka ovog proljeća i ljeta, više nije bilo sumnje, alga je bila i te kako zastupljena u svakom dijelu rijeke, a posebno po dnu i krajevima rijeke, baš onako, masovno i bujno. Pratio sam i nestrpljivo očekivao da ću možda primijetiti skobalje, po njihovom karakterističnom bjelasanju, makar u nekom manjem broju, ali još ništa!
Tek prije nekoliko dana, mislim 19. avgusta, sa najstarijeg pješačkog mosta (gazela ili viseći), primijetio sam nešto što me fasciniralo. Nijesam mogao da vjerujem svojim očima. Neka, mrka masa ispod samod mosta, bliže plićaku, nešto nepravilnijeg otprilike, površine možda nekih 20 m2, bila je u stvari, zgusnuta masa sitne ribe, bez dileme, skobalja! Bio sam fasciniran!
Moja anticipacija se potvrdila! Pitao sam druga šta on vidi? ISTO! Zaustavio sam dva mlađa prolaznika i pokazao rukom u pravcu u kom je bilo zgusnuto jato riba. Od njih sam dobio sada već očekivani odgovor - da vide na hiljade ribica veličine malog prsta!
Tog dana nijesam ništa preduzimao, ali sam sjutradan u podne sa mosta prethodno utvrdio da se generacija istih ribica nalazi na istom mjestu. Tada sam sa drugom sišao na rijeku, stepenicama iz parka i pored „Labuda” i ušao u vodu. Pokušao sam da se približim što više. Tamna masa se lagano udaljila nekoliko metara, ali sam ipak uspio da vidim, mada sada već slabije zbog manjeg vidnog ugla, kompaktnu crnu masu! Na mostu su se već pojavljivali i zastajkivali znatiželjni prolaznici sa kojima sam, sada već bio i uspostavio razgovor, jer su i oni pokazali veliko interesovanje. Oni su na moje pitanje jednodušno potvrđivali i oduševljeno uzvikivali da je u pitanju veliko jato sitne ribe. Stariji prolaznici nijesu skrivali svoje zadovoljstvo. Poslao sam neke indirektne i nezvanične poruke stručnjacima koji su sada uglavnom na odmorima, ali, već sada, sa sigurnošću tvrdim da se morački skobalj, stidljivo, ali sigurno vratio u Moraču na području grada! Što znači, da je konačno, poslije četrdesetak godina, na Morači ponovo uspostavljen lanac ishrane.
Iduće godine, po mom skromnom mišljenju, ovogodišnja generacija će postići reproduktivnu zrelost, dok će algi, ako se nastavi ovaj trend, biti još i više!
Ako bi se usredsredili i ograničili na zbivanja i primjere biološke, emotivne i mentalne veze ljudi sa rijekom, u dijelu Morače, u samom gradskom jezgru, od Vezirovog mosta, pa do Pamučnog kombinata, onda bi krenuli pomenutim redosljedom i pokušali da uključimo pamćenje kao neki vremeplov. Odmah bi se stvorila slika, kao iz nekog davnašnjeg vremena i filma, kako sa lijeve strane toka Morače, odmah ispod „kućice” podno Vezirovog mosta, kao nestvaran prizor, vidimo simbiozu između rijeke i njenog čovjeka! Vidimo u nizu ljudske, uglavnom bosonoge siluete, kože preplanule poput boje bakra, raspoređene po strmim stijenama i liticama iznad same rijeke na raznim visinama, strpljivo stojeći i vješto, kako to jedino mogu ljudi iskonskog instinkta, na najjednostavniji način i poput refrena, stalno trzajući svoje duge „tršljake” (bambusov štap), sa privezanim prutovima i svojim nevjerovatnim iskonskim osjećajem, strpljivo pokušavali da uhvate i osjete i najmanji „dodir”, udar skobalja. I onda slijedi izvježbani i hiljadama puta učinjen potez, „štuc”! I to je to! I tako stotinama puta svakog lovnog dana, dok bi ulovni niz skobalja, provučen kroz već pripremljenu rakitu (tanki i savitljivi morački prut), čiji bi niz rastao iz časa u čas, dok ga ispunjenog do kraja, ne bi zamijenila druga rakita za novi ulov.
Ispod vode se dešavalo sledeće: pored najlona, ili morske dlake, na samom donjem kraju, bila je vješto svezana i prikačena poveća „trokuka” udica i pažljivo odmjerena količina olova, a iznad svega toga, možda dvije ljudske „pede”, obavezno, crvena „đinđula”, sigurno vješto „skrajnuta” iz nekog dobro čuvanog porodičnog đerdana... Kroz probušenu đinđulu bi prolazio tanki „nevidljivi” najlon. E, kako su lovci i kada „provalili” skobalja, jer drugog mamca nije bilo, već je trokuka udica bila potpuno prazna, tako da je skobalj na svoju zlu sreću kidisao samo na crvenu đinđulu, to ni sami lovci nijesu znali! U trenutku, kada skobalj, samo dotakne đinđulu koja ide gore-dolje, uslijedio bi pravi, nešto jači trzaj sa „zaigranim” prutom na samom vrhu tršljake, i to je to! Trokuka udica bi sa makar jednim od tri savijena kraka zabola u neki dio tijela skobalja, i lovac bi ga namotao prema sebi, izvadio i nanizao na rakitu, i stavio u vodu da ga ne napadaju ose i da ga poluživog donese kući. Opisani lokalitet na Morači gdje se lovilo na opisani način „na štucanje” bio je, na stijenama oko pećine „Magare” i do samih Pločica.
Sa druge, momiške strane Morače, od „Božove vode” i ispod „Gorca”, podvodne pećine (stijene) usred Morače, na kojoj smo u plivanju rado, zastali, odmarali i nastavili dalje, Momišani su svojim čuvenim i tradicionalnim načinom „zapinjali košiće”. Sve momiške porodice su precizno i kroz generacije znale „svoj” morački katastar, od kojeg, do kojeg mjesta, može svaka od njih pojedinačno, da zapinje čak i po 20-30 košića! To su bili Đekići, Popovići, Radovići, Đurovići, Rakčevići, Markuši, Mugoše, Radunovići... i svi su imali lađe (čunove) sa jednim veslom, kojim bi vješto navodili svoja plovila, po svojoj volji i želji, gdje god su htjeli, a uzvodno po već ustaljenoj ruti svog carstva u nedirnutoj prirodi i pored velike brojnosti ljudi na samij rijeci.
Dakle, sve od Božove vode, Krivog broda, Velike i Male Bradanovice, Baljinog, kako su se zvale pećine (Podgoričani su stijene, vjekovima prije toga odvaljene od strme obale, zvali „pečine”), pa do trampuljina, koje su upotrebljavali za nevjerovatno izvođenje „plitkog” skakanja, kada je vodostaj bio najmanji, samo nekoliko pedi..?!
Košići su bili ispleteni od pruća, rakita, kružni kao lopta sa uvrnutim otvorom na dnu prema gore, u koje su u predvečernjim časovima, u kućama već napravljenu kašu (kačamak), utrljavali u dno košića, koji je bio mamac-hrana za skobalje, sa kanapom, koji je namotavan na plovak, plutu, stiropol, koji je razmotan do površine plutao i označava mjesto ispod koga je košić!
Ispušteni košići „podizani su” sjutradan u najranijim jutarnjim časovima! Uvijek su bili, „pun–punani!” Riba je vađena i nošena na riblju pijacu, uglavnom bi bila predavana nakupcima, a ostatak bi završavao na kućnim trpezama.
I sve tako iz dana u dan, kao da će sve to trajati u neki vremenski nedogled, dok nevidljiva ruka nije prekinula sve, a idila Podgoričana sa Moračom postade samo san, koji je lakše i zaboravljati, nego li se sjećati, jer sem nostalgije, gotovo prije može proizvesti košmar, zbog drastične promjene i gubitka, od kojih nikome nije lako.
Ipak, da li je, lagani ali i veliki „kam bek” skobalja u Moraču na pomolu, vjerujemo da jeste!
Radičević Branislav Toba,
politikolog