Braća Miladin, Milorad, Radivoje, Ranko i Miloš Dostinić iz Gacka početkom poslednje decenije minulog vijeka obukli su vojne uniforme i napustili roditeljski dom, krenuvši u odbranu svakog srpskog ognjišta u svojoj Hercegovini. Kao i stotine njihovih sugrađana, bili su dio čuvene Gatačke brigade, koja je, u okviru tadašnjeg Hercegovačkog korpusa, obišla svaku stopu ugrožene zemlje Srbinove. Njihova priča, kaže Miladin, najstariji od braće Dostinić, ne razlikuje se ni od jedne druge kada su u pitanju Gačani, i to ne samo u prošlom odbrambeno-otadžbinskom ratu, nego i decenijama ranije, kada je narod tog kraja silom prilika morao da se brani.
– Nijednog momenta, za sve godine provedene u Gatačkoj brigadi, nijesmo ukaljali ni čast ni obraz, ni dostojanstvo ni ponos srpskog vojnika, što je vrlo važna činjenica. Nije bilo toga mjesta, te čuke, gdje nismo išli među prvima sa brigadom. Svi smo se vratili kući živi i zdravi. To je božja sudbina – kaže Milorad.
Da su Bog i pravda bili na njihovoj strani svjedoči bezbroj teških i rizičnih situacija u kojima su se nalazili od 1991. do 1995. godine. Milorad se prisjetio situacije kada je vojno vozilo u kojem je bio sa bratom i još devetoricom pripadnika brigade naišlo na protivtenkovsku minu.
– Mogućnost da se preživi bila je jedan naprema milion, ali smo preživjeli – ističe Milorad.
U napadu neprijateljskih jedinica u Dobrom Polju za jedno jutro poginulo je sedam Gačana, što je bio najveći gubitak Gatačke brigade u ratu.
– Na Radiju Gacko su čitana imena poginulih i ranjenih. Naši roditelji tada su se molili Bogu da među imenima ranjenih pročitaju ime nekog od nas petorice, samo da bi znali da smo živi. U toj strepnji, jer nijesu ništa o nama znali, proveli su sve ratne godine – priča Miladin Dostinić, koji je uniformu obukao u oktobru 1991, a razdužio je u aprilu 1996. godine.
Njihovu ratnu sreću nije imala porodica Tepavčević, čija su sinovi, blizanci Milan i Dušan, u veoma kratkom vremenskom razmaku živote položili za Hercegovinu. Ni njihov sugrađanin Božo Divljan, redovni vojnik tadašnje JNA, nije se vratio kući. Poginuo je 1991. godine na dubrovačkom ratištu i prva je žrtva iz Gacka. Porodica Boljanović ostala je bez sina jedinca Koste, koji je kao pripadnik Gatačke brigade poginuo 1994. godine. Niz je dugačak, a u njemu je i Gačanka Nada Manojlović, koja je poginula 1993. godine na Vogošći kao pripadnik Sarajevsko-romanijskog korpusa.
– Gačani, a i svi drugi Hercegovci, kroz svoju mučnu istoriju uvijek su se branili – kaže Siniša Boljanović, komandant jednog od bataljona u Gatačkoj brigadi.
Siniša je po rođenju i životu Trebinjac, ali po krvi Gačanin. Završio je vojnu akademiju i službovao je u Šapcu. Kao vojno lice bio je na ratištu u Baniji osam mjeseci, ali su ga putevi ponovo doveli u Hercegovinu. O Gatačkoj brigadi i bataljonu kojim je komandovao govori sa izuzetnim ponosom i zahvalnošću. Bilo je to vrijeme kada nijedan Gačanin nije odbio poziv da brani svoju zemlju iako je njihov grad bio zaštićen jer je linija fronta bila na bezbjednoj udaljenosti od Gacka. Ipak, svi ističu da su branili sebe jer tamo gdje su odlazili bile su u pitanju srpske porodice. Kako u svojoj brigadi, tako i u drugim jedinicama Vojske Republike Srpske, Gačani su se borili na dubrovačko-trebinjskom, mostarsko-nevesinjskom i teslićkom ratištu.
– Mjereći samo u jednom pravcu, Gačani su kroz ovaj ratni put za četiri godine prešli dvije i po hiljade kilometara. Za te četiri godine nikada nismo izgubili ni milimetar položaja i sve zadatke smo izvršili, pri čemu nijedan borac, ni živ ni mrtav, nije pao u ruke neprijatelju. Jasno je da rat sa sobom nosi pogibije, ali jedno je ako ti pogine borac pa ga ne možeš sahraniti, a druga je stvar ako to možeš dostojno da uradiš – kaže Boljanović.
U sastavima drugih jedinica na nekoliko ratišta poginulo je 13 Gačana. Iz Gatačke brigade 1992. godine život na braniku svoje zemlje dalo je dvanaest Gačana, 15 u 1993, 13 u 1994, a četvorica tokom 1995. godine. Od posledica oboljenja nastalog u ratu preminulo je sedam njihovih boraca. Boljanović kaže da je starosna struktura svih poginulih bila oko 33 godine.
B.Brašnjo


Medalje, priznanja i vječna kruna

Dr Radovan Karadžić je ukazom januara 1995. godine Gatačku brigadu odlikovao Medaljom Petra Mrkonjića. Pojedinci iz brigade dobili su medalje i priznanja, a svi poginuli borci su odlikovani od strane države RS. Grad im se ipak odužio na najljepši mogući način, veličanstvenim spomenikom u centru u obliku krune koji je otkriven 7. avgusta ove godine kada se obilježava Dan brigade. U godinama nakon rata, takođe u centru grada, otvorena je i Spomen-soba gdje su fotografije svih poginulih Gačana sa detaljnim ličnim podacima, datumima i mjestima pogibije. Tu su izložene i druge fotografije sa ratišta, dijelovi zarobljene ratne opreme, kao i one koji su oni sami koristili, te i njihova ratna zastava. Gačani su i nakon rata nastavili da pomažu drugima, pa su se prilozima pridružili Fondaciji „Pomoć“ koju je formirala Boračka organizacija RS u Banjaluci. Sredstva su se koristila prevashodno da se pomogne porodicama nepravedno optuženih i osuđenih Srba za navodne ratne zločine, kao i za pomoć borcima i demobilisanim. Na čelu mjesnog odbora organizacije u Rudniku i elektrani „Gacko“bio je upravo Miladin Dostinić, koji je tada pokrenuo akciju prikupljanja novca.Oko hiljadu zaposlenih za nepune dvije godine, ispričao je on, sakupilo je blizu 100 hiljada maraka. Pomognute su brojne porodice optuženih i osuđenih od najvišeg vojnog i političkog vrha pa sve do onih iz zone Hercegovačkog korpusa, kao i porodica Mitra Lažetića, ratnog predsjednika opštine Gacko, i Vojina Popovića, ratnog načelnika tadašnje policije u Gacku, koji su optuženi samo zbog funkcija koje su obavljali u tom periodu. Maja 2014. godine Boračka organizacija Dostinića je nagradila Srebrnom značkom za zasluge u ostvarivanju njenih ciljeva, dok su na njegovu inicijativu, Zlatnu značku dobili radnici Rudnika i elektrane koji su učesvovali u akciji prikupljanja pomoći.
Priznanje koje treba odati, smatraju naši sagovornici, svakako sleduje svim stanovnicima Gacka koji su dali veliki doprinos u minulom ratu pružajući raznu podršku svojim borcima. Zahvalnost duguju opštini, pojedinim organizacijama, komandi Hercegovačkog korpusa na čijem je čelu od početka rata bio general Radovan Grubač, Udruženju Herecgovaca iz Novog Sada, kao i Klubu Gačana iz Beograda.


Kovačević: Hercegovina je bastion Srpstva

Gatački bataljoni bili su interventni, a hrabrost i odlučnost preporučivala ih je upravo tamo gdje je bilo najteže. Učestvovali su u sve tri ključne napadne operacije Hercegovačkog korpusa – deblokadi Foče i spajanju tog grada sa ostatkom Hercegovine, oslobađanju Trnova i čišćenju Bjelašnice(„Lukavac 93“), gdje im je komandovao lično general Ratko Mladić, i oslobađanju Goražda („Zvijezda 94“). Ne treba zaboraviti da su upravo oni nakon gotovo nekoliko vjekova „urušili“ teško osvojivu Kulu Fazlagića.
Kako je istakao predsjednik Skupštine opštine Gacko Jovan Kovačević, ta zloglasna kula i zločini nad Srbima iz tih krajeva u ranijim ratovima ostavili su bolne i neizbrisive tragove.
– Osvećeno je i presvećeno. Ljudi u ovim krajevima žele da napokon bude kraj svemu tome, da gledamo život unaprijed, da se poštujemo, ali RS je sastavni dio Bosne i Hercegovine(BiH) i onoliko koliko ona bude poštovana toliko ćemo mi znati poštovati BiH. Svijetlog smo obraza i ne bojimo se nikoga, ali postoji sveopšta potreba da odavde krene potreba za mirom. Hercegovina je kroz istoriju bila bastion Srpstva, kao i onaj njen dio koji je ostao kod vas u Crnoj Gori – naglasio je Kovačević.