-PIŠE: DR VUKIĆ ILINČIĆ

S Avdo Karabegović Zvornički rođen je 1878. godine u Modriči. Kao i Avdo Hasanbegov osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mjestu. Školovanje je nastavio u Carigradu, ali ga napušta i dolazi u Srbiju i upisuje se u Učiteljsku školu u Aleksincu koju završava 1905. godine. Za učitelja je bio postavljen u Malom Zvorniku.
Do smrti je bio učitelj muslimanske škole u Malom Zvorniku. Razbolio se od tuberkuloze i umro u lozničkoj bolnici 1908. godine. Interesantno je što je on bio rođen kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, a umro kada je Habzburška monarhija izvršila sramnu aneksiju Bosne i Hercegovine. Ispred pratnje i kovčega sa njegovim posmrtnim ostacima nošene su i turska i srpska zastava i njegovi prijatelji i poštovaoci srpski pjesnici su ga dostojno ispratili. S Avdo Karabegović Zvornički sahranjen je u Beogradu. Na sahrani se ispred prijatelja i srpskih pjesnika od Avda Karabegovića oprostio Branislav Đ. Nušić. Cio posmrtni govor prenio je „Cetinjski vjesnik”.
Svoje pjesme objavljivao je u „Bosanskoj vili” i „Zori”, ali i u drugim najuglednijim srpskim književnim listovima. Svoje muslimansko osjećanje je gajio, ali u svakoj prilici i svoje srpstvo. Kakav je Avdo Karabegović Zvornički bio Srbin pokazuje i slovo S ispred njegovog imena, što je trebalo da znači Srbin.(primj. Salih S.). Zbog „svog srpstva” on je kao vojnik u austrougarskoj vojsci u Pešti odležao šest mjeseci zatvora. Ni to ga nije zaplašilo pa je i dalje nastavio sa širenjem srpske nacionalne ideje kod vojnika muslimana. Kako piše u kalendaru „Vardar“ – „ radi otvorenog izdavanja za Srbina muslimana vrlo često kažnjavali i gonili. Štaviše, Avdo je izdržao šestomjesečni strogi vojnički zatvor... što je svojim drugovima muslimanima, vojnicima u kasarni, dokazivao da su po krvi i prošlosti, po svemu braća Srbima i da treba zajedno da se bore protivu opštega neprijatelja”.
Osim pjesama koje su bile objavljene u zbirci „Pobratimstvo” zajedno sa Omer-begom Sulejmanpašićem – Despotovićem i Osmanom A. Đikićem 1900. godine u Beogradu, poslije Avdove smrti, opet njegovi vjerni prijatelji izdali su „Avdinu spomenicu” 1909. godine. U toj spomenici su objavljeni članci, pjesme i sjećanja najboljih srpskih pjesnika koji su bili posvećeni dragom prijatelju i iskrenom srpskom pjesniku S Avdi Karabegoviću.
Od Avda Karabegovića,nad otvorenim grobom, govorom se oprostio Branislav Đ. Nušić, a govor je prenio Cetinjski vjesnik: „Avdo brate, da se oprostimo. Ti nemaš majke da za tobom zaplače, a majka otadžbina tvoja, tužna Bosna, drugačije suze lije danas. Ona nema suze za tebe samoga;...
Zla li je i teška sudbina tvoja, moj lijepi Avdo! Rodio si se na obalama tužne Save i prvijem tvojijem pogledom sagledao si austrijske bajonete; a prvo saznanje tvoje bilo je, da je tvoja otadžbina zarobljena i da si se ti kao rob rodio. Rodio si se kraj tužne Save, a umro si kraj krvave Drine i zadnji pogled tvoj sagledao je austrijske bajonete... Pa šta si mogao, pjevao si pjesmu tuge, pjesmu plača, pjesmu očaja!... To nije bila pjesma tvoja što si nam je ti kazivao, to je bila suza tvoja, to je bila kap krvi tvoje, koju si ti otkidao s pluća svojih, sve dok nijesi raščupao svu utrobu svoju, te evo i dotrajao...
Ali pođi mirno pred Alahov prijesto, moj slatki Avdo! Dok si zadnjim pogledom svojim sagledao zlu sudbu tvoje otadžbine, dotle si smrću tvojom proglasio praznik svetoga bratstva... pravoslavnih i muslimana, koje je negdje vjera dijelila, ali koje je krv sad zbližila, svezala i pod zajednički barjak sabrala...
Pođi zadovoljan, Avdo, u rahmet; tvoja pjesma uskoro će se zapjevati u tvojoj lijepoj Otadžbini; a tvoji snovi uskoro će postati java,...
Vjeruj u to, Avdo, i sa tom vjerom pođi spokojno na oni svijet, gdje ti želim slatki i mirni spokoj.
Alah rahmet ejls‘n, Avdo! ”.
Nastaviće se