-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Već krajem 1945. u partijskim krugovima je zaključeno da bi u konzularnom odjeljenju trebalo postaviti „jednog dobrog komunistu”, sa obrazloženjem da je tadašnji načelnik odjeljenja imao samo „stručno znanje”, što, po mišljenju KPJ, nije bilo dovoljno. I Personalno odjeljenje je trebalo „pojačati sa dvojicom dobrih komunista”. Partija je krajem 1945. bila veoma nezadovoljna i stanjem kadrova u inostranstvu, u diplomatskim predstavništvima. U inostranstvo su odlazili „neprovjernei ljudi”, često bez znanja Centralnog komiteta. Zato je postojala ideja da Ambasada Jugoslavije u Moskvi daje kadrove za druga diplomatska predstavništa u svijetu, i to tako što bi „nekoliko jačih drugova, koji imaju perspektivu da se razvijaju po diplomatskoj liniji” najprije odlazili u Moskvu, a potom bi poslije izvjesnog vremena bili prebačeni u London, Vašington, Pariz. Osim toga, u jugoslovenskom vrhu je u drugoj polovini 1945. razmišljano i o tome da se kadrovi za diplomatiju dobiju i pravim školovanjem u Moskvi. To potvrđuje depeša ambasadora u Moskvi Vladimira Popovića od 21. avgusta 1945. u kojoj je stajalo da sovjetska vlada u diplomatsku školu prima „samo isprobane, provjerene kadrove” i da bi iz Jugoslavije mogli da prime samo 10 takvih slušalaca. Upoznao je nadređene u Beogradu i da je postojao institut u koji se moglo stupiti poslije svršene srednje škole i viša škola u koju se moglo upisati poslije bilo kog fakulteta. Učenje u institutu je trajalo četiri, a u višoj školi dvije godine. Ako je Jugoslavija željela da pošalje kandidate, trebalo je da dostavi i njihove biografije i „karakteristike”, na osnovu čega bi sovjetska strana donijela odluku. Popović je ovu informaciju poslao vjerovatno zato što je neko iz Beograda tražio od njega takve podatke. Po svemu sudeći o ovom pitanju su bili upoznati i Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković. Tito je Popovićevu depešu proslijedio Rankoviću uz komenatar: „Treba naći nekoliko dobrih intelektualaca za tu školu – komunista ili skojevaca”, na šta je Ranković zaključio da „treba požuriti”. Međutim, koliko je nama poznato, nije došlo do realizacije ideje da se jugoslovenski diplomatski kadrovi školuju u Moskvi.
Ni sastav diplomatskih predstavništava u prvim godinama poslije rata uglavnom nije bio većinski partijski. Neposredno poslije rata u jugoslovenskim diplomatskim predstavništvima uglavnom je bilo više nekomunista nego komunista. Prema podacima iz 1947, komunisti su bili u manjini među službenicima Ministarstva spoljnih poslova u Turskoj (u Ambasadi u Ankari i Konzulatu u Carigradu). U Ambasadi u Ankari su bila samo dva člana KPJ (savjetnik Selim Numić, koji je bio i partijski opunomoćenik, i šifrant Milan Davorija) i jedan kandidat (služitelj Slobodan Simanović). Nekomunista je bilo sedam, a među njima su bili i ambasador Božin Simić i sekretar Rafo Arneri. Članovi i kandidati za KPJ su činili samo 30 odsto službenika ambasade. U isto vrijeme, u Konzulatu u Carigradu komunista je bio samo generalni konzul Milan Ružić, dok su ostala trojica službenika bili vanpartijci. [...]
Kada posmatramo ličnosti koje su imale najvećeg uticaja na kadrovsku politiku, možemo reći da je više osoba imalo udjela u odabiru kadrova za diplomatiju. Nema sumnje da je Josip Broz morao da bude konsultovan, a u nekim slučajevima je direktno uticao na to da određeni ljudi pređu u diplomatsku službu. Slavoljub Đera Petrović navodi da je upravo Tito 1949. odlučio da narodni poslanici Radoš Jovanović, Marko Nikezić, Dobrivoje Vidić, Mita Miljković, Drago Vučinić i sam Petrović pređu za stalno u MIP. Veliku ulogu je imao i Edvard Kardelj. On se spoljnom politikom i diplomatijom zanimao mnogo prije nego što je 1948. postao ministar inostranih poslova. Dok su ministri bili Šubašić i Stanoje Simić, on je bio ministar inostranih poslova „iz sjenke”, miješao se u pitanje organizacije ovog ministarstva, u spoljnu politiku i kadrovsku politiku u diplomatiji, predstavljao zemlju na međunarodnim skupovima, određivao sastav jugoslovenskih državnih delegacija za međunarodne konferencije, bio ključna ličnost u tim delegacijama, čak i onda kada je ministar Simić bio formalni šef. Zatim bi trebalo izdvojiti Aleksandra Rankovića, kome su često slati podaci o držanju pojedinih službenika i koji je davao sud o njima. Za neka kadrovska rješenja bio je zaslužan Milovan Đilas. Nemali značaj je imala i Zdenka Kidrič, koja je preko Kadrovske komisije CK KPJ imala veoma istaknutu ulogu u kadrovskoj politici. Ona je razgovarala sa partijskim kadrovima u inostranstvu prilikom njihovih posjeta zemlji, kritikovala ih, saslušavala, davala instrukcije, tražila karakteristike o njima, interesovala se za njihove međusobne odnose i stavove jednih o drugima itd. Pomenimo i da Vladimir Velebit navodi da su, kada je Koča Popović postao ministar inostranih poslova, ambasadore birala „trojica ljudi u Centralnom komitetu SKJ”, kojima je bilo zajedničko ime Veljko – Zeković, Mićunović i Vlahović.
(KRAJ)