-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Otpravnik poslova u Madridu Ljubiša Višacki je odbio da se povinuje naređenju, pa je Ribarž početkom maja odgovorio da je od Višackog dobio sledeći telegram: „Pitate po čijem naređenju sam postupao u mojim današnjim odlukama. A ja vas pitam po čijem je naređenju postupao ambasador u Moskvi Simić kada je od kraljevske vlade dobio nalog da preda dužnost savjetniku ambasade pa to odbio da učini, po čijem je naređenju ban Šubašić odbio da podnese ostavku njegove vlade kada mu je to bilo traženo. Vjerovatno su pri tome slušali diktate njihove savjesti. I ja se danas pokoravam imperativima moje savjesti, a sa toga puta neće me skrenuti nikakve prijetnje. Ne treba da mislite da je vama i vašima sve dozvoljeno kad vi radite po vašoj savjesti, da će pred silom vaše prolazne moći savjesti nas ostalih da zastrepe i da dopuste da zemlju i dalje vodite kroz maglu i do ambisa konačne propasti. Savjest moja i nas drugih može na vaše prijetnje samo da se indignira i da nastavi svoj put k ciljevima za koje je naš narod toliku krv prolio i tolike žrtve dao‘‘. Proslijedivši ovaj odgovor Višackog, Ribarž je predložio da se Višacki odmah otpusti, što je i urađeno. U Španiju je kasnije trebalo da ode jedan jugoslovenski predstavnik da izvrši likvidaciju Poslanstva i zastupa jugoslovenske finansijske i materijalne interese, ali španska vlada nije dala vizu za njega. Zato je MIP tražio od Poslanstva u Pragu 17. oktobra 1945. da zatraži od čehoslovačkog MIP-a da se Čehoslovačka primi zaštite jugoslovenskih interesa u Španiji, preko svog predstavništva u Madridu, ako ga ima. Međutim, ambasador u Pragu Darko Černej je 31. oktobra odgovorio da Čehoslovačka nije imala diplomatske odnose sa Španijom.
Poput Kanade, ratna kadrovska rješenja su dugo poslije rata potrajala i u dalekoj Australiji, gdje je Šubašićeva vlada 1944. umjesto počasnog konzula u Sidneju Mikuličića, Hrvata iz Sušaka, australijskog podanika, u koga nove vlasti nijesu imale povjerenja smatrajući ga ‚‘reakcionarom‘‘, imenovala Ivana Kosovića, takođe jugoslovenskog iseljenika, koji je bio i čelnik Saveza jugoslovenskih iseljenika Australije, sakupljao finansijsku i materijalnu pomoć za Jugoslaviju tokom rata i bio urednik jugoslovenskog lista „Napredak‘‘ u Sidneju.
Osjetljivost diplomatije i obzire KPJ prema zapadnim silama na kraju rata pokazivala je i činjenica da u Privremenoj vladi DFJ formiranoj 7. marta 1945. resor spoljnih poslova nije bio u rukama komunista. Formalno ga je vodio ministar Ivan Šubašić, mada je stvarno spoljna politika bila u rukama Josipa Broza i Politbiroa. Šubašić je na tom mjestu ostao do ostavke, oktobra 1945. Osim spoljne politike, komunistička vlast se starala da stavi pod kontrolu i Ministarstvo inostranih poslova i njegovu kadrovsku politiku, a o tome su se tokom februara 1945, i prije dolaska Šubašića u zemlju, dogovorili Kardelj, Josip Smodlaka i Ljubo Leontić. Trebalo je prije nego što Šubašić dođe u zemlju na osjetljiva mjesta u njegovom ministarstvu postaviti partijski pouzdane kadrove, ali se ipak shvatilo da promjene ne mogu biti revolucionarnog karaktera, tj. da se ne mogu dovoditi ljudi bez ikakvog diplomatskog iskustva samo zato što su komunisti. Šubašićevi pomoćnici bili su Vladimir Velebit, odan novim vlastima, ali u diplomatiji neiskusan, i Stojan Gavrilović, stari i iskusni diplomata. Gavrilović je napustio zemlju i emigrirao u SAD. Poslije Šubašićeve ostavke za novog pomoćnika ministra je došao Aleš Bebler. Činovnici koje je Šubašić postavio u ministarstvo bili su pod budnim okom Ozne, praćen je njihov odnos prema novim vlastima, ispitivana politička i profesionalna prošlost, praćeni su njihovi eventualni kontakti sa diplomatskim predstavnicima zapadnih država, a oni među njima koji su bili u kabinetu ministra inostranih poslova kada je Šubašić bio ministar su premješteni iz kabineta poslije njegove ostavke. Predsjedniku Vlade Josipu Brozu nije se žurilo da imenuje Šubašićevog nasljednika. Sve do 1. februara 1946. dužnost ministra inostranih poslova vršio je upravo Broz, a februara 1946. ministar je postao Stanoje Simić. Na tom mjestu je ostao sve do avgusta 1948. Simić je bio diplomatski kadar Kraljevine Jugoslavije, nekomunista i ratni ambasador u SSSR-u koji je iskazao lojalnost partizanskom pokretu. Mada je KPJ prema njemu osjećala određenu dozu nepovjerenja, on je ostao ministar sve do sukoba sa IB-om, kada je odlučeno da se na njegovo mjesto postavi provjereni partijac Edvard Kardelj.
I kada je rat završen i KPJ preuzela vlast, partija nije imala mnogo svojih kadrova u diplomatiji i Ministarstvu inostranih poslova. Prema jednoj analizi iz decembra 1945. od šest šefova regionalnih odsjeka Političkog odjeljenja Ministarstva spoljnih poslova nijedan nije bio komunista. Samo je petim odsjekom (Engleska i njene kolonije) rukovodio kandidat partije Miloš Nešić. Zato je postojala praksa da povjerljiva pošta ide mimo ovih načelnika regionalnih odsjeka, pošto očigledno nijesu bili od dovoljnog povjerenja za partiju. Mnogo bolja situacija nije bila ni u drugim odsjecima Političkog odjeljenja: pravni odsjek, odsjek za štampu i dr.
(NASTAVIĆE SE)