- PIŠE: DR VUKIĆ ILINČIĆ

Zajednički ministar finansija Austrougarske i okupatorski upravitelj Bosne i Hercegovine Benjamin Kalaj je preko Zemaljske vlade u Sarajevu posebno obratio pažnju na obavezno i urgentno vezivanje begovata za interese Austrougarske, jer je to bosansko muslimansko plemstvo imalo presudan politički uticaj na muslimansku populaciju.
Bezočnom propagandom uporno se radilo na što većem i dubljem razdvajanju pravoslavnih Srba i muslimana, jer je već postojala njihova uska međusobna saradnja u borbi za prosvjetnu, vjersku i kulturnu autonomiju. Posle okupacije novi gospodar (Austrougarska) se nije naročito trudio da podigne kulturni nivo muslimana nazivajući ih “glupim Bošnjacima“. Čak je Zemaljska vlada u Sarajevu, po instrukcijama iz Beča, odlagala i odugovlačila pravedno rješavanje gorućeg pitanja agrarne reforme da bi odnosi između muslimanskih velikoposjednika aga i begova i srpskih seljaka bili što gori i nepomirljiviji. Konstantno je okupaciona vlast primjenjivala pravilo „zavadi pa vladaj“ i svojom propagandnom mašinerijom i institucijama širila mržnju i strah od Srba i Srbije.
Da bi se što uspješnije razbijala saradnja muslimana i pravoslavnih, kao i da se osujeti mogućnost povezivanja sa Srbijom, Benjamin Kalaj i Zemaljska vlada u Sarajevu radili su da po svaku cijenu promovišu neke do tada nepoznate posebnosti. Radili su i na tome da se samo koristi latinica, a ćirilica da se izbaci iz službene i svakodnevne upotrebe iako su bosanski muslimani i za vrijeme turske vlasti uvijek u međusobnoj komunikaciji i u korespodenciji sa Dubrovnikom i Portom koristili ćirilicu. Još 1631. godine bosanski pjesnik Hevaji je napisao Srpsko-turski rečnik (Potur šehadije) i u uvodu sa žaljenjem konstatovao da se u Bosni ništa ne piše na narodnom (srpskom) jeziku.
Okupacione vlasti su pokušale da kolonizacijom Njemaca, Slovaka, Mađara izmijene konfesionalnu i nacionalnu strukturu stanovništva u Bosni i Hercegovini. Uporno su radili i na protežiranju i forsiranju katoličke crkve i kroatizaciji bosanskih katolika koji o svojoj pripadnosti hrvatskom nacionu nisu znali ništa sve do polovine 19. vijeka. Bilo je slučajeva pokatoličavanja muslimana. Tako su u Mostaru 1899.godine časne sestre ukrale muslimansku djevojčicu Fatimu Omanović, pokatoličile je i udale za mladića katolika.
Ali, bez obzira na veliku i bezrezervnu političku i materijalnu podršku, veliki broji srpskih i muslimanskih intelektualaca, nekih političara, čak i nekih begova, suprotstavio se tim okupatorovim planovima. Početkom 20. vijeka moralo je da se, pokazalo se vrlo brzo, privremeno odustane od tih projekata padom režima Benjamina Kalaja 1903. godine.
Svojim književnim radovima muslimani su se počeli javljati vrlo rano. Naročito su voljeli da im se radovi objavljuju u časopisu “Bosanska vila“. To su bili Mustafa Hilmi Muhibić, Rizo-beg Kapetanović, Safet-beg Bašagić, Derviš - beg Ljubović, Salih Kazazović, Salih Karabegović, Ali - Riza Dautović, Mehmed Kurt, Mustaj - beg Halilbašić, Šerif Arnautović, Hakija Temim i dr. Međutim, većina od ovih pomenutih „menjala je svoja nacionalna osjećanja kao kabanice“. Neki su to činili iz stvarnog nerazumijevanja, ali je imalo i onih muslimanskih političara i intelektualaca koji su to činili iz dnevno-političkih ili koristoljubivih razloga. Ovdje treba pomenuti i Hatidžu Đikić, sestru Osmana Đikića. Ona je bila prva muslimanska intelektualka koja se pojavila u javnom životu svojim pjesmama u “Gajretu“ i koja se u nacionalnom smislu osjećala srpkinjom. Osim Fatime Đikić u ”Gajretu“ su svoje pjesme objavljivale i pjesnikinje Šefika Nestrin Bjelevac i pjesnikinja sa pseudonimom P.K.Fatma.
(Nastaviće se)