Autor: Ranko Pivljanin

Ne ide nam s tim petim u mjesecu. S jedne strane imamo peti oktobor kao vododjelnicu naše podjele na unutrašnjem planu gdje pola naroda misli da je tada skinut najgori režim u istoriji Srbije, a pola misli da je tad Srbija okupirana od stranih plaćenika i domaćih izdajnika kolokvijalno ozvaničenih kovanicom „dosmanlije“ i predata na (zlo)upotrebu međunarodnom liberalnom kapitalu. Obje teorije su podjednako zavodljive i mogu se braniti, s tim što je krajnji rezultat samo jalova sofistička rasprava od koje ni vajde ni selameta.
Slično nam je i sa prekjučerašnjim datumom. Peti avgust je, pak, postao neka vrsta termosa koji održava povišenu temperaturu našeg vječitog neprijateljstva sa braćom Hrvatima, onaj kamenčić u cipeli koji i nas i komšije, čim malo nešto poradimo na dobrosusjedskim odnosima, uredno opomene kako je vakat da to resetujemo i vratimo na fabričko podešavanje, to jest na mržnju, pakost, podmetanja i zle riječi. Pa, ukrug do sledećeg petog avgusta.
Kod njih kičerska „olujna“ proslava u opustošenom Kninu iz koga bježe i Hrvati, jer se jarbol sa zastavom na tvrđavi ne jede (kao što ni onaj naš koji ovdje planiraju da zapandrče, nema neku kalorijsku vrijednost) a ni čisti hrvatski zrak nema više veliku prođu kod tamošnje mladeži koja sve rađe udiše onaj njemački, austrijski ili norveški, a ovdje komemoracija za još jedno licemjerno vajkanje režimskih narikača koji će podsjetiti na taj nepojamni zločin etničkog čišćenja, sve prevrćući očima i lažno saosjećajući sa prognanima, čekajući, u stvari, da padne mrak i dođe šesti avgust kako bi se posvetili svojim lukrativnim poslovima, suštinskoj odrednici njihove „državničke“ misije.
Naravno, strogo prećutkujući činjenicu kako je „Oluja” proizvod kooperacije Miloševićeve i Tuđmanove vlasti, gdje je dugačka kolona nevoljnika na traktorskim prikolicama i motociklima bila samo ulog u trgovini i kockarskoj igri dva komunistička apartčika u kojoj je Titov general prošao bolje od ovog našeg čuvara maršalovog imena, lika i djela jer se igralo sa njegovim špilom (obilježenih) karata.
Da su Srbi i Hrvati ozbiljni narodi (narod možda i jesu ali političke elite nijesu, niti će skoro biti) sa iskrenom namjerom da konačno profunkcionišu kao normalni susjedi na obostranu dobrobit, njihovi najpametniji predstavnici bi dosad napravili neki konsenzus oko te famozne „Oluje”, podvukli crtu i nastavili dalje.
Jednostavno reći, nezamislivo izvesti. Ne zato što je gledanje na tu operaciju dijametralno suprotno i što je nemoguće doći do zajedničke istine, već upravo suprotno: političkim mešetarima i jednog i drugog naroda upravo odgovaraju dvije potpuno suprotstavljene istine na koje se kao krvopije priključuju svakog petog avgusta. Ovi naši patriotišu na ljutoj nevolji prognanih sunarodnika, oni njihovi na zločinu njihovih generala i armade. Tako se vješto i pokvareno njeguje to neprijateljstvo koje je uvijek dobrodošlo kada se u jednoj ili drugoj državi narod ili pučanstvo sjeti kako fali hljeba, to jest kruha. Naši gospodari mogu spremno da kažu; kakav hljeb, moramo da repariramo „migove“ – nikad se ne zna kad Hrvati mogu opet da udare. Njihovi: pričate o kruhu, a mi ostvarili tisućljetni san i umjesto da uživate u snovima vi biste da jedete.
To je danas suština famoznog Petog avgusta. Poenta je da oni koji ovdje kukumavče i nariču iz sveg glasa i oni tamo koji zveče ordenjem i odvrću Tompsona na sto decibela imaju isti cilj. Da zagluše vapaj običnog čovjeka koji bi konačno da izađe iz te oluje. Ili barem da ima novca za kišobran.
wwwiskra.co