Autor: Ljubodrag Stojadinović

Samo ponekad, sport nam ukazuje nezasluženu čast, pomaže nam da se osjećamo višim i boljim. Čak da budemo pobjednici nad većima od nas, spremni da svu našu bijedu zataškamo nadom da se nekako možemo izvući. Junaci koji vladaju svijetom su među nama, skoro da su isti kao mi, ili nam se bar tako čini: moderni bogovi i apoloni. Samo malo nam treba da njihov život iz vodene bajke postane naša istina. Potiču odavde, liče na nas i žive samo zbog toga da nas obraduju.
Dejan Savić je učinio običnu stvar: osvojio je Prvenstvo Evrope sa vaterpolistima. To jeste mimo logike, kaže on, ali ko mari za raspored mogućnosti u sportu gdje uglavnom pobjeđuju Srbi. Nema logike, jer je Srbija zemlja sa najviše neplivača po glavi stanovnika, ali oni i ne igraju lopte van plićaka. Nema logike, jer u vodene sportove, izuzimajući šedrvane, ne ulaže niko, a u fudbal svi. Logika nestaje pred saznanjem da se svi protivnici specijalno pripremaju za ove naše, pred svako veliko takmičenje, ali to im vrijedi malo ili nimalo.
Logika se ne vraća u Srbiju kad se vrate šampioni. Navijali smo i radovali se, ne možeš da se tučeš u vodi sa Mađarima, Hrvatima i Špancima ako nemaš dovoljno uvjerenja da imaš snage i hrabrosti za njih. Onaj momak iz hrvatske reprezentacije je prilično jako udario Filipa Filipovića u nos, ali Dejan Savić kaže: „Boks u vaterpolu, to je obična stvar!“
Ne bih svoju sportsku radost zbog ovog uspjeha pokazivao manirima sportskih komentatora, niti momke nazivao „delfinima“, niti imenima drugih plivajućih subjekata, niti im iz nekog nadahnuća dodjeljivao nadnaravne osobine. To je bio samo bljesak, podvig u sportu koji čine obični ljudi. Za par dana sve će biti zaboravljeno.
U stvari, želio sam da pišem o nečemu sasvim drugom, prije svega uz pitanje koje me, ne samo povodom vaterpolista, stavlja u krupnu nedoumicu: čije su to selekcije? Nacionalne ili Vučićeve?
Nijesam u stanju da odgovorim, čak ni sebi. Ne mogu ništa protiv upotrebe sportista za nesportski marketing Vrhovnika. Mogu da pojmim zašto ih on zove sebi: uvijek mu treba parče tuđe slave, prisustvo ljudi koji su od njega bolji i veći u svakom pogledu. Zlatna pobjednička prašina, koja u dvorskoj bliskosti djelimično pada i na njegovu samookrunjenu glavu. Nije mi sasvim jasno zašto se uopšte odazivaju, gdje nestaje ona sportska drskost i ljudska snaga i pretvara se u nedostojnu skrušenost i zbunjenu usiljenost pred manjim od sebe, u svakom pogledu.
To osjećanje da će pobjednici svakako morati da odu kod njega sa medaljama, da mu daju neku kapu, loptu ili značku, zagorčava mi svako finale i oduzima najvažniji dio sportske radosti: da su ti momci pobjednici i nad poniženjem. Na nekom nivou, makar u simboličkoj emotivnoj ravni, selekcija moje zemlje nije dovoljno moja, taman onoliko koliko je njegova.
Tu sam nepomirljiv sa sobom, jer mi teško pada to posjedničko prljanje uspjeha koji nimalo ne pripada onome koji ga kalja. Miješanje uličarske politike kao naše zle sudbine i visokog sporta jeste šljašteći kič, neukusno prisvajanje trijumfa tamo gdje se on ispoljava, u nedostatku ličnog djela. Čak i u zataškavanju nedjela, koje je sve teže zataškati, uz ponižavajuće ulagivačke poduhvate, molerisanje mračne biografije i neljudske podvige raskošno plaćenih laskavaca.
Možda dio prethodnih zapažanja prilično dobro ilustruje Vrhovnikov govor vaterpolistima na mračnom prijemu koji su možda i mogli (i morali) da izbjegnu. „Hvala svima koji ste se tako srčano borili za naše boje, crveno- bijelo- plavi dres. Iako u bazenima nema dresova, on vam je u srcu i u glavi!“ On od svih, pa i od njih uveijk očekuje više i bolje, iako „za vas nema više i dalje.“
Dres u glavi, to je proizvod jednog od oratorskih podviga, jer je govornik sve misli potrošio, pa i riječi.
Nema logike, rekao je Dejan Savić, misleći možda i na sumornu stvarnost u kojoj se vaterpolo u Srbiji gasi, da je sve ovo možda labudova pjesma koja će teško doprijeti do predsjednika bez sluha. Njegovo je samo da svojom neizbježnom, nesportskom siluetom osjenči i inficira svaku medalju i zapiša je kao svoje vlasništvo, skoro uvjeren da je najzaslužniji za nju. Stavite mu na tikvu kapicu s brojem 10 koju mu je poklonio Filipović, pa vidite šta će ispasti.
Predlog za sledeće šampione, kad ih bude: ne idite na prijem kod njega. Izaberite čiji ste. Neka on moli za prijem kod vas. Nije on pobjednik ničega nego vi, ne treba on vama nego vi njemu. Pa ako imate vremena, dobre nerve, jak želudac, višak vremena i ako se smilujete, primite nesrećnika.
Peščanik.net