Kroz diskurs „apokalipse“ drže nas u strahu, umjesto da smo svjesni da se to već događa i da je sve ono na šta mi na dnevnoj bazi pristajemo da bismo izbjegli apokalipsu, već tu. To na šta mi sve pristajemo, to je zapravo apokalipsa, kaže Alenka Zupančić, filozofkinja, psihoanalitičarka i društvena teoretičarka, učesnica „Pjace od filozofa“. Ona je i naučna savjetnica na Institutu za filozofiju Slovenačke akademije nauka i umjetnosti i gostujuća profesorica na Evropskom univerzitetu interdisciplinarnih studija u Švajcarskoj.
Naslov njenog izlaganja- „Apokalipsa je razočaravajuća“ suštinski dolazi od jednog teksta Morisa Blanšoa, francuskog filozofa, koji je napisao 1964. godine u kontekstu atomske bombe, hladnog rata, kada su svi bili u očekivanju apokalipse: da će neko sad pritisnuti pogrešno dugme i da će sve eksplodirati. Taj tekst je već na nivou naslova fenomenalan, kaže Zupančić, jer razbija mit da je apokalipsa nešto stravično. To ima već dobar psihološki efekt, jer smo navikli da o apokalipsi razmišljamo kao o nečemu kolosalnom, a kad kažete da je to razočaravajuće, onda nas to malo probudi, pa je i Alenku Zupančić taj naslov inspirisao na promišljanje o toj tezi.
- Kad smo suočeni sa mogućnošću da neko pritisne pogrešno dugme i da svi izginemo, prvi put imamo ideju neke cjeline, da svijet kao cjelina može nestati u jednom trenu.Ta ideja je sasvim apstraktna, jer mi imamo samo perspektivu da to možemo da izgubimo, ali u suštini i ne znamo šta je to što ćemo izgubiti, šta je ta cjelina, kako izgleda, ništa konkretno. Onda je Moris Blanšo okrenuo na vrlo zanimljiv način taj argument i rekao: „A šta ako mi, umjesto da živimo u tom anticipacijskom strahu od apokalipse, prvo izgradimo tu cjelinu koju ćemo izgubiti u apokalipsi?“ To je njegov politički argument protiv Karla Jaspersa, njemačkog filozofa koji je u tom trenutku upotrijebio taj narativ apokalipse i atomske bombe kao argument protiv komunizma. Jaspers je rekao: „Bolje atomska bomba nego totalitarizam“, ako treba da rizikujemo, onda neka rizikujemo atomsku bombu samo da preduprijedimo veću katastrofu, a to je komunizam. Moris Blanšo je to obrnuo i rekao: „Hajde da prvo izgradimo tu komunu, zajednicu, ne taj ruski komunizam, ali nešto što bi bilo vrijedno imena „global community“, što bi imalo srž zajedništva čovječanstva“. Da li gubimo ili ne, svejedno, bolje je nego da pristajemo na ono zastrašivanje, gdje pristajemo na sve, samo da nam se ta totalitarna katastrofa ne dogodi, kaže Zupančić. To globalno društvo, svjetska zajednica danas je već u neku ruku izgrađena, ali apokalipsa sada dolazi uznutra: sada pristajemo na mnogo stvari: poslije 11. septembra počeo je proces legalizacije torture, kao i mučenja ljudi da bi nešto priznali, ili je postalo „normalno“ da se obmotamo žicom okolo, to je nešto na šta prije deset odina ne bismo pristali, ali sad na to pristajemo, pojašnjava istaknuta filozofkinja.
-Naša apokalipsa dolazi uznutra, sad ne možemo više da kažemo možda će neko pritisnuti pogrešno dugme, jer dugme je već pritisnuto, mi smo već iznutra „pritisnuti“. Svaki dan još uvijek nam se sve to predstavlja kao kvazi-izbor, kompromis, čak ucjena - ako ne pristanemo na to, apokalipsa će doći. U tom diskursu nas drže u strahu, umjesto da smo svjesni da se to već događa i da sve ono na šta mi na dnevnoj bazi pristajemo da bismo izbjegli apokalipsu, to je već tu. Preciznije, to na šta mi sve pristajemo, to je zapravo apokalipsa, zaključuje Zupančić. Na pitanje da li imka nade, ili se krug zatvara sa tim „pesimističkim razočarenjem“, ona odgovara da je suština u našem osvješćenju i u nepristajanju da budemo „fascinirani“ apokalipsom.
-Poenta tog „razočarenja“ je samo to da ne popuštamo pred tom fascinacijom za apokalipsom- apokalipsa su te male stravične stvari koje nam se već događaju. To nije ništa kolosalno, ali već je tu, poručuje Alenka Zupančić u razgovoru za Dan.
U sklopu njenog uzlaganja u Kinu Boka prikazann je film „Panic in Year Zero!“ Reja Milanda iz 1962. godine.
M.D.Popović