- PIŠE: Borivoje Ćetković

O prilikama u Crnoj Gori u periodu uoči rata sa Austrijom,o tome ko je pripremio njenu kapitulaciju u Svjetskom ratu, pisao je i Jovan Đonović u Novoj Evropi, knjiga VIII, br 10 i 11, za 1926. godinu. Teško, nesnosno stanje u zemlji i u narodu moralo je dovesti do kapitulacije. Da je kralj sa svojim doglavnicima bio nagovoren na kapitulaciju, u to Đonović ne vjeruje.
„Teško je, uostalom, vjerovati, da se može nagovoriti jedna vlada, ili jedna državna organizacija, ma koliko slaba bila, da izvrši samoubistvo, ako sama neće, ili ako ne postoje uslovi za to. Treba vidjeti kakvo je bilo stanje u zemlji i u narodu ranije, jer će se tako moći dobiti ključ za pravilno razumijevanje kasnijih događaja”.(Pod. B. Ć.) Đonović je u pravu: sagledavanje stanja „u zemlji i u narodu ranije” jeste uslov bez kojeg se ne mogu razumjeti „kasniji događaji”.
Do 1905. godine, po mišljenju J. Đonovića, „Crna Gora je primjer jedne primitivne despotije u kojoj su gospodar i nekoliko njemu odanih glavara sve, a narod ništa, isključen iz ‘svih političkih poslova’. Narod, sirotinja radi, ‘muči se,ide u pečalbu i vojuje’, politiku je prepustio Knjazu i Vladi”.
Ovaj „patrijarhalni dremež” se prekida 1905. godine kada je knjaz, pod pritiskom naroda i iz spoljno-političkih razloga darovao ustav Crnoj Gori.
Probuđen iz dugogodišnjeg „političkog dremeža” narod se trgnuo. Sukobi sa knjazom bili su neminovni. Crna Gora se ubrzano polarizuje. Narod i njegovi predstavnici, veli Đonović, traže demokratiju, a knjaz hoće da zadrži staro stanje. Na udaru knjaževe autokratije našli su se svi slobodnomisleći ljudi. Ova borba je imala svoj epilog, a to je „fatalna 1907. godina sa Bombaškom aferom”.Knjaz gubi povjerenje naroda.


Kraljev put u Beč

O daljem toku događaja na unutrašnjem i spoljno-političkom planu u Crnoj Gori u Đonovićevom radu možemo pročitati da je...„doskora slijepo povjerenje zamijenilo gotovo opšte nepovjerenje... On je opoziciju tužio narodu, da je u službi srbijanskoj, a ona njega da je prišao Austriji. Prvi put čuo je narod tada da se, i posle 1903. godine na Cetinju smatra da je Beograd neprijatelj, kao god što se prvi put čulo i da Knjaz može biti prijatelj opštenarodnog neprijatelja, Austrije”. A Crnogorce (većina) niko nije mogao ubijediti, da im je Beograd neprijatelj – sumnjali su da se „Knjaz od straha ili interesa”, okreće Beču.
Kralj Nikola je još više sumnjičen i optuživan kada je 1911. posjetio Beč i proizveden u čin pukovnika – to je „zasenilo njegovu rusku maršalsku palicu”. Većina Crnogoraca, a naročito onih koji su bili u inostranstvu, a njih je bilo „tada skoro polovina”, sumnjičila je kralja da se „ definitivno” okrenuo Beču, gdje je bio primljen sa onom dobro poznatom „blagonaklonom kurtoazijom austrijskom”. Za kraljeve političke protivnike prijem u Beču bio je za njega fatalan i to, veli Đonović, iz dva razloga: prvo, otuđio se od Rusije i Srbije i drugo –„mnogo Crnogoraca bilo je uvjereno da je kralj definitivno prišao k Austriji.” U vrijeme ratnih operacija sumnje u kralja su se povećavale – „svaka pogreška ili svaki akt njegov ili Vlade, koji nije bio po volji vojsci ili narodu, objašnjavan je kao izdaja”.


Đonović: Posle 1903. godine kralj Nikola se odvaja od Rusije

Posle 1903. godine (dolaskom na srpski presto Petra Karađorđevića) odnosi sa Srbijom su „gori nego ikada ranije”. Odnosi i sa Rusijom više nijesu bili dobri. Pojedini ruski poslanici sumnjiče crnogorskog gospodara za „nelojalnu politiku prema Slovenstvu”, što je „neminovno imalo reperkusiju na raspoloženje u narodu.” Ugled vladarev je „podriven” sumnjom da se kralj odvaja od Rusije i unutrašnjim borbama od 1907. do 1912. masa Crnogoraca revoltirana je kraljevom unutrašnjom i spoljnom i nacionalnom politikom, pa se „posljedice nijesu mogle izbjeći”, konstatuje Đonović. Taj „nesretni rat iznutra”, kako ga nazva Lalićev Vaso Ćulafić, bio je krvav sa dalekosežnim posljedicama: „apsane su bile pune političkih krivaca, a bilo je i nekoliko mučkih ubistava i par izvršenih smrtnih presuda za političke krivce”.
Da današnje nesnosno stanje u društvu ima i svoje dublje istorijske korijene da se zaključiti iz Đonovićevog opisa tadašnjeg režima „čvrste ruke”.
„Građani su vrstani prema namjerama i zahtjevima odozgo, svako ko je pokušao da izađe iz kruga, udaren je. Političke razmirice i neraspoloženja popeli su se na najveću mjeru. Opozicija, obezglavljena u zemlji, ćutala je i gajila duboku mržnju. Emigracija je bila vrlo aktivna... Ekonomski, zemlja je stajala vrlo slabo. Ništa efikasno nije učinjeno da se poboljša materijalno stanje seljaka. Sam Kralj Nikola nije imao mnogo razumijevanja za ekonomske probleme... Pored toga, otkrivani su česti deficiti ili zloupotrebe sa državnim novcem. To je učinilo da se vjeruje, da je okolina dvora i vlade koruptivna”.
Nastaviće se