- Piše: Budo simonović

Kad je svojevremeno Maksim Vujačić posjetio fotografa Miga Zorića, on je Vujačiću dao dio tih starih i tako dragocjenih fotografija, pored ostalih i taj legendarni portret Ljuba Čupića, kao i fotografije sa samog njegovog strijeljanja, a on je kasnije, kako kaže, sve to ustupio nikšićkoj organizaciji boraca i antifašista.
Vujačić, međutim, tvrdi da je to bio tek djelić velike i veoma dragocjene foto dokumentacije ovog neobičnog čovjeka, koji je nedugo potom, nažalost, preminuo, a kako nije imao direktnog potomstva njegovim nestankom je najverovatnije nestalo i mnogo tog njegovog blaga nemerljivo važnog za istoriju NOB-a i Drugog svjetskog rata uopšte na ovim prostorima.
A u priči o Ljubu Čupiću posebno poglavlje predstavljaju nagađanja o njegovom suđenju i držanju pred sudom, jer su se mnogi i veoma dugo utrkivali da dokažu kako su, tobož po zadatku Partije, prisustvovali tom suđenju. U tome je posebno zanimljiva bila priča pisca Vukašina Perovića (inače oca Slavka Perovića, nekadašnjeg lidera bivšeg Liberalnog saveza).
Prije tridesetak godina razvila se velika polemika oko biografije Blaža Bajovića, predratnog pravnika i oficira bivše jugoslovenske vojske iz Župe nikšićke, i njegove uloge u Narodnooslobodilačkom pokretu. Grupa od 11 prvoboraca, narodnih heroja, generala i visokih vojnih i partijskih rukovodilaca iz tog kraja tvrdila je da je Bajović bio rodoljub i da su ga kao takvog Italijani strijeljali u Beranama 1943. godine, a boračka organizacija iz Župe i tadašnje boračko, pa i partijsko rukovodstvo iz Nikšića, da je bio izdajnik koji je dezertirao iz partizana.
Kao jedan od svjedoka u toj polemici javio se i Vukašin Perović. On je potpisniku ovih redaka ispričao da je kao ilegalni povjerenik Komunističke partije u Nikšiću tokom Drugog svjetskog rata prisustvovao suđenju Ljubu Čupiću i da je sudskim vijećem koje mu je izreklo smrtnu kaznu predsjedavao upravo Blažo Bajović.
Tu priču su potom u cjelosti opovrgle Vjera Kovačević, poznata revolucionarka, koja je u ime Pokrajinskog komiteta KPJ bila zadužena za Nikšić i mrežu ilegalnih aktivista Partije u gradu pod Trebjesom, kao i Bosa Abramović, koja je bila sekretar ilegalne partijske organizacije u okupiranom Nikšiću. One su dokazivale da Perović nije prisustvovao Čupićevom suđenju, a pogotovu ne po zadatku Partije, jer je on primljen u Partiju tek poslije rata, 1948, u vrijeme Rezolucije Informbiroa.
Sve to bi vjerovatno ostalo pod velom sumnje, kao što su, zahvaljujući sili vlasti i tadašnje birokratije, koja je podržala očiglednu pizmu i inat šačice župskih trećepozivaca i pod sumnjom ostala tvrdnje istaknutih i kompetentnih svjedoka, da nije bilo Karla Ravniča i njegovih fotografija.
Potpisnik ovih redaka je tada došao do Ravničevih fotografija i u „Politici Ekspres“ prvi put objavio snimke sa samog strijeljanja Ljuba Čupića, koje je napravio ovaj italijanski oficir. Uzak krug ljudi je očigledno i ranije znao da postoje ti snimci, ali su oni iz nekih razloga čuvani kao stroga tajna. O pravim razlozima za to se danas može samo nagađati. Jedni smatraju da je to činjeno zbog dugo uvriježenog mišljenja da je ona legendarna fotografija osmijeha Ljuba Čupića snimljena trenutak prije strijeljanja, a ove fotografije to bjelodano demantuju. Vjerovatnije je, ipak, da je to neko činio pokušavajući da prikrije bruku tog sramotnog čina, možda i u strahu da bi neko mogao prepoznati i pojedine njegove aktere, ubice Ljuba Čupića.
Sjutra: STRIJELjALI GA
DOMAĆI IZDAJNICI