-PIŠE: DRAGAN RADEVIĆ
U Crnoj Gori je najzloglasnije informbiroovsko stratište bilo na Cetinju, smješteno u nekadašnjoj konjušnici kralja Nikole. Zvali su ga Bogdanov kraj.Tu je šef crnogorske Udbe, „general u crvenim čizmama“, Savo Joksimović, utamničavao svoje dojučerašnje ratne drugove i saborce. U svaku ćeliju su natrpavali po pedesetak informbirovaca,gdje ih je zloglasni ključar Đikanović mlatio do iznemoglosti. Nijesu zaostajali ni islednici KOS-a Dušan Petrović, Velizar Perunović, Čović, Dedejić, Radenović... Po surovosti se isticao Husejin Banda, komandir zatvora.
Prvi upravnik Bogdanovog kraja bio je Čevljanin Mirko Gardašević, oficir Udbe, koji je sve činio da na svaki način zaštiti pohapšene informbirovce. Kada je uvidjela kako se ponaša, Udba ga je bez milosti uhapsila i izdahnuo je od posledica strašne torture.Iz redova crnogorske Udbe i policije za vrijeme Informbiroa uhapšeno je preko dvije stotine ljudi.
Kotorski zatvor je bio sabirni za sve informbirovce iz Crne Gore. Prije rata tu je u kući Marka Benzona bila smještena kazniona.Sada su tu na najveće muke stavljani uhapšeni crnogorski informbirovci. Počev od 1948. do 1954. tu je umoreno 15 zatvorenika. Desetoricu od njih Udba je tajno noću sahranila na Cetinju,bez ikakvog objeležja.
Zloglasni upravnik Kotorskog zatvora Božo Janković,njegov pomoćnik Milojica Šarac i islednik Udbe Jovo Rađenović nijesu ni od koga prezali,niti su imali milosti prema bilo kome.Tako su među zatvorenicima vrbovali mučitelje i cinkaroše.
–Jedan od njih, Radomir Golubović,vodnik milicije, žestoko je tukao štapom nas zatvorenike,pošto su mu kao nagradu obećali puštanje iz zatvora.Završio je kasnije tragično na Golom otoku i Svetom Grguru, gdje je i ostavio kosti – sjećao se Boško Vulović,zatočenik i preživjeli golootočki mučenik.
Za Boška Radovića,šefa kotorske Udbe,koji ga je mučio,Vulović priča da „nije mogao izdržati savjest koja ga je pekla,pa se kasnije ubio u Podgorici“.
Kako piše u izvještaju Udbe, u tom kazamatu se ubio Bećko Stojanović, prvoborac, komandant crnogorske milicije. Međutim, Stojanovića su zvjerski ubili agenti Udbe. U zatvoru su nesrećnoga Bećka islednici Vasilije Pavićević i Radule Popović uključivali na struju, primoravajući ga da kaže da je –izdajnik. Zatvor su prolamali Bećkovi jauci i zapomaganja...
(NASTAVIĆE SE)
Zla sudbina braće Dapčević
Nesalomljivi Vlado Dapčević na Golom otoku zatiče brata Milutina, starojugoslovenskog oficira, ratnog komandanta divizije u Makedoniji. Drama stare i ugledne cetinjske porodice školskog nadzornika Jovana Dapčevića,čije kosti su ostale u italijanskim logorima u Albaniji, kao da ovdje doživljava kulminaciju kada dvojica braće letvama premlaćuju jedan drugoga. Što se tiče trećega brata Peka, proslavljenog komandanta Prve armije koja je oslobađala Beograd, to je dramatična i tužna priča, primjerena tadašnjim tegobnim i sumornim vremenima, tipičnim izgleda samo za Crnogorce. Naime, Vlado Dapčević se sjećao da se poslije izlaska sa Golog otoka tri puta susreo sa bratom Pekom.Prvi put u paviljonu „Cvijeta Zuzorić“na Kalimegdanu, na nekoj izložbi.
– Sa Pekom su bili Koča Popović, Svetozar Vukmanović Tempo, Avdo Humo i Rodoljub Čolaković.Gledali su me kao čudo ili neko strašilo...Sa njima je bio i Žan Pol Sartr...Peko ni riječ nije progovorio,samo me je zaprepašćeno pogledao...“
Drugi put su se sreli na premijeri sovjetskog baleta na „Kolarcu“:
„U pauzi sam,pričao je Vlado,naletio pravo na Peka, koji je bio u društvu sa Krstom Crvenkovskim.Samo me je odmjerio i produžio dalje.“
Treći i poslednji put braća Dapčević su se sreli na Terazijama.
–I to sasvim slučajno.Peko me je samo pogledao i produžio dalje.Da mi se javio, razgovarao bih sa njim.Pa brat mi je... Nikada se više nijesmo vidjeli,niti čuli –sjećao se Vlado.