-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

„Deklaracija“ je 15. marta usvojena na plenumu Društva književnika Hrvatske u prisustvu oko 80 književnika od oko 200, koliko je Društvo brojalo. To je bila druga ustanova u kojoj je Krležin autoritet imao velikog udjela u usvajanju „Deklaracije“. Tekst „Deklaracije“ je podijeljen prisutnima i oni su ga prihvatili jednoglasno, dizanjem ruku. Dnevni red tog sastanka bio je dostavljen štampi i objavljen u „Večernjem listu“ još 13. marta. U njemu „Deklaracija“ nije direktno navedena, već je druga tačka glasila: „Akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima ravnopravnosti jezika“.
U tom dnevnom redu „Deklaracija“ nije eksplicitno pominjana, ali je akcija bila daleko od „tajnosti“, kako je politički vrh Hrvatske zamjerao kasnije njenim potpisnicima i pravdao sebe da za nju nije znao. Plenumom su rukovodili predsjednik Vlatko Pavletić, potpredsjednik Pero Budak i sekretar Slavko Mihalić. Pavletić je prisutnima objasnio da se dokument može u cjelosti prihvatiti ili odbiti, tvrdeći da nije bilo vremena za njegove izmjene. „Deklaracija“ je usvojena jednoglasno, a velike zasluge za to imao je Krležin stav. Dubravko Jelčić je zapisao: „Kad je ‚Deklaracija‘ bila pročitana i kad je Vlatko (Pavletić, prim. S.S.) pozvao nazočne da dizanjem ruku glasaju za ili protiv, vidio sam – jer sam sjedio tako da sam imao dobar pregled nad cijelom dvoranom – da je odmah diglo ruku najviše desetak nazočnih pisaca. Tada je digao ruku i Krleža, a već trenutak zatim digli su ruke svi koji su bili u dvorani (a moglo nas je biti otprilike sedamdeset-osamdeset). To mogu potvrditi, jer sam to vidio svojim očima. Tako je ‚Deklaracija‘ bila izglasana bez disonantnoga glasa, čemu je, bez imalo sumnje, odlučno pridonijela dirigentska palica Miroslava Krleže“.
Tako je napisana i usvojena „Deklaracija“. Preostalo je da sa njom bude upoznata i javnost. Kada je tekst usvojen, dostavljen je štampi. Slavko Mihalić je tekst odnio u „Telegram“ i stavio ga na naslovnu stranu.
Vrh hrvatske partije je poslije usvajanja „Deklaracije“ tvrdio da nije bio upoznat sa pripremama „Deklaracije“. Ta teza je ponavljana više puta i servirana građanima preko štampe. Bakarić je tvrdio da su očekivali „neki sličan ispad u dogledno vrijeme“, ali da o „Deklaraciji“ „nijesu imali pojma“.
Ta tvrdnja nije bila tačna. Vlast u Hrvatskoj je znala da se „Deklaracija“ priprema. Pitanje je da li su intelektualci poslužili samo kao prethodnica političke volje ili su političari propustili da spriječe nacionalistički dokument intelektualaca. Otvaranje jezičkog pitanja nagovijestio je Vladimir Bakarić u martu 1967, prije pojavljivanja „Deklaracije“, u razgovoru sa grupom generala u Splitu. Bio je to dio uobičajene taktike hrvatskog rukovodstva da za svoje stavove pridobije generale u Hrvatskoj. Međutim, Bakarić je naišao na nerazumijevanje i otpor, prije svega generala Stanka Bjelajca, načelnika Štaba 4. armije, a Bjelajca je najviše podržao general Janko Bobetko. Miroslav Krleža potvrđuje da su neki političari znali za pripremanje „Deklaracije“ i da je nekoliko dana prije usvajanja ona bila „na stolu jedne od glavnih ličnosti tadašnje politike“. Dušan Dragosavac je tvrdio da je Krleža objašnjavao Bakariću kako je mislio da je „Deklaracija“ samo amandman na Ustav, „pretpostavljajući da iza toga stoji CK, što su mu, izgleda, neki uticajni pojedinci sugerirali“. Sjećajući se martovskih dana, Rade Murić kaže da se početkom mjeseca „šaputalo“ o „Deklaraciji“. On i drugi mlađi ljudi u partijskom aparatu SK Hrvatske pitali su se kako se takav tekst pojavio u „Telegramu“, kada je urednik lista Bošnjak bio član SK. Da je hrvatska partija znala šta se priprema, makar od trenutka kada je „Deklaracija“ konačno bila usvojena i spremna za objavljivanje, svjedoči i tvrdnja potpisnika da je iz Partije stigao zahtjev da se tekst ne objavljuje. Takav dokument je teško mogao da ostane tajna za politički vrh. Neki partijski funkcioneri su se kretali u intelektualnim krugovima, a neki od sastavljača dokumenta imali su partijske knjižice i funkcije. Miko Tripalo piše da je 16. marta Ivan Šibl obavijestio CK da on „često zalazi u Klub književnika, ali da poslednjih dana tamo osjeća neuobičajenu nervozu i užurbanost, te da mu se čini da se sprema neka javna izjava, koja bi mogla štetiti atmosferi i odnosu snaga prigodom rasprava o međunacionalnim odnosima“. Prema informaciji koju je 22. marta CK SKH dostavio Kabinetu predsjednika republike, Šibl je o pisanju „Deklaracije“ obavijestio IK CK SKH 15. marta uveče. IK je tada zadužio Ivana Šibla, Peru Pirkera i Duju Katića da sjutradan razgovaraju sa podnosiocima „Deklaracije“. Na tom sastanku oni su zahtijevali da se „Deklaracija“ „kao politički akt“ ne objavljuje, ali je tekst tada već bio u štampi. „Večernji list“ je 16. marta objavio skraćenu verziju, a „Telegram“ je dan kasnije štampao integralni tekst. [...]
(NASTAVIĆE SE)