Svojom najnovijom knjigom „Jevanđeljski motivi u epskim narodnim pesmama”, kojom se nedavno oglasio, a koju je objavila Izdavačka kuća „Pravoslavna reč” protojerej-stavrofor dr Savo B. Jović ukazuje da je epska poezija izraz narodnog stvaralaštva i tradicije koji je neodvojiv od hrišćanske kulture i crkvenosti, kao i da je pravoslavno hrišćanstvo formativni okvir srpske kulture i potvrda njenog vjekovnog trajanja. Govoreći o knjizi „Jevanđeljski motivi u epskim narodnim pesmama”, na nedavnom predstavljanju ove knjige u Matici srpskoj, vladika Irinej je istakao da je riječ o studiji koja predstavlja „jedno veliko osvježenje ali i popunjavanje jedne praznine, kako u crkvenoj, tako i u opštekulturnoj književnosti”, te da knjiga nije samo teološkog i pedagoškog, nego i književnog karaktera. Glavni tok poezije ovog djela je hrišćanski, pravoslavni i svetosavski. „Važno je prepoznati te motive, što je autor i učinio, ukazati na njihov značaj u procesu vaspitavanja naše djece i omladine. U najnovijem djelu, ističe vladika Irinej, prote Jovića „izloženo je iscjeljujuće i otrežnjujuće, spasavajuće dejstvo Jevanđelja Hristovog, koje smo kroz dugi niz pokolenja i stoljeća upijali sa gusala i iz ovih stihova”, te, da je naša epska poezija „svjedočila Hristovo Jevanđelje i podražavala je onaj nadahnuti, bogonadahnuti tekst Jevanđelja tako što je njegov duh vjerno prenosila”.
Sa epskom narodnom poezijom prota dr Jović se susreo još u roditeljskom domu. Ako bi se, kaže, govoreći o motivima za odabir ove teme govorilo o ličnim motivima, onda bi svakako jak emotivni doživljaj iz djetinjstva bio jedan od prvih pokretačkih impulsa.
• Kako je tekao rad na knjizi, kako ste istraživali, pripremali građu?
– Kroz optiku Jevanđelja počeo sam čitati stihove epskih pjesama. Ta tačka gledišta je umnogome promijenila moje sagledavanje ove poezije do tada. Naime, prvo sam prepoznao brojne jevanđeljske motive kojima su narodne pjesme ispunjene. Potom sam ustanovio njihovu zavisnost, utvrdio odakle je i šta preuzeto, a potom vršio analizu tih motiva, koji su negdje uzimani u cijelosti, a negde je samo jevanđeljska ideja, uz određene modifikacije i neznatne izmjene, ugrađivana u deseterac. Poštujući neponovljivost umjetničkog djela, metodičku interpretaciju zasnivao sam na tumačenju jevanđeljskog motiva koji je prepoznat kao dominantan u izabranim pjesmama, ali obuhvatajući u analizi često i druge motive iz Svetog pisma Starog zavjeta ako su bili neophodni da bi se bolje razumio jevanđeljski motiv. Na tragalačkom putu kroz svijet epske poezije otkrio sam virtuoznost kojom je riječ Hristova utkana u narodnu poeziju. Narodne epske pjesme sa jevanđeljskim motivima ukazale su se kao svojevrsne katiheze, obrazovno-vaspitne pouke sa razvijenom metodologijom prenošenja vjere kroz vijekove. Slušajući ih mnoge generacije su otkrivale i saznavale da je Bog jedan, da je prevječni Otac, da je Istina, da je Pravda, da je Ljubav. Iz njih se saznavalo o značaju Svete liturgije, krsne slave, pravde, ljubavi, istine, nade, milosrđa, pokajanja, praštanja, Carstva božjeg, opominjući nas da ono zavisi od našeg odnosa prema drugom, to jest kroz staranje i brigu za dobrobit zajednice. Ovim se utvrđujemo u saznanju da Hristos uzima mjeru za Carstvo božje u odnosu na ono kako djelamo – da li smo gladne nahranili, žedne napojili, gole odjenuli, posjećivali one što su u bolnicama i brinuli za one koji su u tamnicama.
Dakle, iako epska, nerijetko ova poezija epske motive potiskuje do mjere u kojoj postaje prava riznica divnih primjera samarjanskog milosrđa koji podstiču na ispunjavanje Hristovih novozavjetnih zapovijesti o ljubavi prema Bogu i bližnjem.
• Da li i u kojoj mjeri, na koji način je na Vas uticala činjenica da je Filip Višnjić rođen nedaleko od mjesta Vašeg rođenja? Da li možemo o Višnjiću kao o uzoru da govorimo i da li je bilo još uzora?
– Ponosan sam na zajednički zavičaj sa srpskim Homerom, pjevačem koji je bio mnogo više od toga – Filip Višnjić nije bio naprosto samo slijepi guslar, nego značajna figura u vremenu srpskog osvajanja slobode, pjesnik tih buna čiji je značaj naslutio. Uzori su mi svi oni koji su predano istrajavali u svojim pregnućima. Još više se radujem ako sam na putu da se svojim radom i životom sastanem sa bližnjima u najdražem zavičaju koje sami biramo, a zove se – život po Jevanđelju, jer je moje djelovanje prije svega u domenu pastirskog rada i službe Crkvi.
• Na promocijama Vaše knjige i u Beogradu i u Novom Sadu rečeno je mnogo toga lijepog. Između ostalog i da Vaša knjiga, odnosno Vi ukazujete „da je epska poezija izraz narodnog stvaralaštva i tradicije koji je neodvojiv od hrišćanske kulture i crkvenosti, kao i da je pravoslavno hrišćanstvo formativni okvir srpske kulture i potvrda njenog vjekovnog trajanja”. Kako biste protumačili ovu tvrdnju?
– Epska poezija potvrđuje povezanost naše kulture sa hrišćanskim idealima, i to prožimanje koje je prisutno na etičkoj ravni, a istovremeno u formi umjetničkog izraza obilježilo je kako naš etos, tako i našu kulturu u cjelini. U vjekovima kada je bilo potrebno održati samosvojnost, kada je u pokornosti bilo važno ostati Čovjek, naš narodni ep nudio je nadahnuće i snagu. I danas je čovjek u pokornosti i možda je još teže biti ono što hrišćanstvo zahtijeva od nas. To je u našim vremenima individualni izbor, ali nikada ne treba da zaboravimo snagu onoga što nam je prethodilo. Nismo sami, iza nas su kulturne tekovine, a ispred nas ono što ćemo mi ostaviti u nasljedstvo. U tom smislu, naše narodno stvaralaštvo jeste hrišćanstvo u deseteračkoj formi.
• Vaša knjiga još jednom podsjeća i na snažne, neprolazne etičke poruke koju naša epska poezija pronosi kroz vijekove. Kako biste pojasnili tu njenu nepresušnu moć i snagu koja ne posustaje uprkos vjekovima, uprkos žagoru i žamoru, vrevi današnjice ustrojenoj i nastrojenoj nasuprot tradiciji, pa i osnovnim postulatima morala ljudskoga?
– Baš zbog protkanosti vječnim i nikad nezastarjelim Hristovim porukama, epska poezija sadrži u sebi neprolazne vrijednosti. U tome je njena svevremenost. S druge strane, problem njenog razumijevanja, odnosno prihvatanja kada govorimo o učenicima jeste u domenu metodike nastave, u vještini da se razumije nešto današnjim generacijama daleko i strano. A kada se prebrodi ta na prvi pogled neobičnost, ostaje jedan veliki problem. On ne leži u arhaičnosti shvatanja svijeta, nego nažalost u tome što su najviše vrednosti nama tuđe. Da li je u ovom svijetu zaista bolje izgubiti glavu nego svoju ogrješiti dušu? U tome vidim smisao našeg obrazovnog sistema, koji je potpuno potcijenjen, a u njemu je snaga i nada jedne zemlje. Da li će narodni ep, i u širem smislu naša kultura, naći put do nas i preplaviti nas osjećajem odgovornosti, ili ćemo se izgubiti u moru jeftinih i bezvrednih ponuda i iscrpjeti svoje potrebe za drugim u najnižim, kako moralnim, tako i estetskim sadržajima, pitanje je od koga zavisi naša budućnost. Pjesma, a nadasve epska, jasno je „održala” u vremena najteža za naš narod, tokom viševjekovnog ropstva pod Turcima.
MILA MILOSAVLjEVIĆ

Malim koracima do promjena

• U predgovoru Vašeg djela stoji da „poimanje istorije kao saradnje sa Božjom voljom, viševjekovna kultura zadužbinarstva i izgradnje velelepnih spomenika (crkava i manastira), zatim pojava Kosovskog zavjeta kroz sudar sa islamskim zavojevačem Balkanskog poluostrva, pomogao je Srbima da vrijeme turkokratije prebrode kao samosvjestan i ponosan narod. Sunovrat plemstva na Kosovu „grdnom sudilištu” nije uništio elitu kod Srba. Paradigma predvodnika porobljene nacije, kako je osjetio istoričar Stojan Novaković (1842–1915) u svome zaboravljenom istorijskom romanu, ostali su „kaluđer i hajduk”. A, povezivao ih je epos. Imaju li taj „kaluđer” i „hajduk” danas pandan, i veže li ih epika?
– Svako vrijeme ima svoje junake, ima svoje heroje. Uvijek je neki medij potreban da bi se stvorili junaci, a u vremenu kada su svi dobili mogućnost preko sredstava informisanja, posebno interneta, da se iskažu, u preplavljenosti prisutnosti, teško je uočiti ono što vredi. Mogućnost bilo kakve promjene naizgled je mnogo jednostavnija,, ali, čini mi se da nikad nismo bili dalje od inicijative koja bi imala snagu da zaista donese preobražaj širokih razmjera. Možda je ovo vrijeme mogućnosti da krenemo od sebe i mijenjamo na mikroplanu ono što je do nas, da tim malim gestovima neprimjetno pomjeramo svoju okolinu. Jer, ako smo daleko od herojskog, epskog svijeta, ako su današnji junaci efemerni, ostaje nam da ne čekamo junake i promjene, nego da se prihvatimo aktivnog učešća u istome. Vidimo i da današnji uzori ne vode u pravcu velikih promjena na socijalnom nivou, te mislim da nam je više od primjera koji nadahnjuju svojim životom, potreban mnogo ozbiljniji plan i strategija promjene.