Knjiga razgovora sa Milošem Crnjanskim pod naslovom „Ispunio sam svoju sudbinu” koju je priredio Zoran Avramović, a objavile izdavačke kuće „Obodsko slovo” iz Podgorice i „Štamar Makarije” iz Beograda preksinoć je promovisana u Narodnoj biblioteci Budve. O knjizi su govorili priređivač Avramović, a u ime izdavača, književnik Radomir Uljarević.
– Možemo da razgovaramo o ovoj knjizi zbog toga što je ona dio jedne kulture u kojoj književnost ima visok rang. Kulture se razlikuju i po tome što imaju nejednak odnos prema onome što može da se nazove kultura knjige… Pisci nisu značajni u našoj kulturi samo zbog njihovog književnog djela već i po statusu u javnom životu. Kada pogledate bližu istoriju, vidjećete da je ovaj književni stalež bio najjači dio inteligencije... Ako pogledate istorijsku vertikalu srpske kulture, vidjećete da mi nemamo druge stubove osim pravoslavne vjere i književnosti; nemate renesansu, nemate njemačku filozofiju, ni naučno-tehničku revoluciju, sve ono što je imao zapad… Razgovor o razgovorima jednog pisca ima to opravdanje što je značajan za kulturu u kojoj živimo – istakao je profesor Zoran Avramović.
On je govorio i o vrijednosti razgovornog teksta, o političkoj i književnoj sudbini, kao i o samom životu Crnjanskog, jer svaki stvaralac može biti zanimljiv i po svome životu. Između dva rata Crnjanski je imao ulogu u spoljnopolitičkom aparatu Kraljevine Jugoslavije, i već je tada bio afirmisan pisac.
– Međutim, poslije Drugog svjetskog rata, on je 25 godina živio kao emigrant u Londonu i to je nešto što obilježava život i stvaralaštvo u tuđem jeziku, a s druge strane težak materijalni život kada je bio na granici egzistencije… Njegov život mogao bi da bude i građa za roman – naglašava Avramović.
Interesovanje priređivača razgovora sa Crnjanskim za ovu temu počelo je uoči ratova na prostorima Jugoslavije kada je pošao u Narodnu biblioteku, uzeo „Ideje” i prostudirao ih; bilo mu je lakše da čita Crnjanskog tim prije što je po osnovnom obrazovanju sociolog i napisao je i knjigu „Politički spisi Crnjanskog” …
– Najveći broj razgovora sa Crnjanskim je obavljen poslije njegovog povratka od 1965. godine kada se vratio i tu naravno nema puno politike, a između dva rata on je objavio veliki broj političkih tekstova i on je u tom pogledu jedan od najplodnijih pisaca neknjiževnih, političkih tekstova... U ovim književnim razgovorima nema politike, ali ima dosta tema o kojima Crnjanski govori. Kada pogledate stvaralaštvo, ima puno iskaza o načinu stvaranja, o vrednovanju sopstvenog djela, o odnosu života i umjetničkog djela, autobiografije i fikcije, dakle puno ima tih iskaza. Vrijednost razgovora je u tome što je ne možete dobiti u drugim tekstovima. U razgovoru morate da budete jezgroviti, bez širokih fraza… Vrijednost tih razgovora je upravo u tome što dobijate vrlo jasnu ideju u nekoliko rečenica… – rekao je, između ostalog Avramović.
Jedan momenat je takođe značajan o čemu su ga novinari dosta ispitivali, a to je da li je „Roman o Londonu” autobiografija. Iako ima tih elemenata, čak i kada se biografija koristi za književni izraz, mora se umjetnički doraditi i Crnjanski sam kaže da sve to ne vrijedi ako se ne izrazi na umjetnički način. Zanimljivo je i to što neki rukopisi uopšte nisu objavljeni.
Kada je riječ o stvaralaštvu - Crnjaski je živio u vrlo teškim uslovima u kojima je pisao sve svoje romane jer je posjedovao stvaralački dar – zaključio je profesor Zoran Avramović.
U ime izdavača, „Obodskog slova” i izdavačke kuće „Štampar Makarije”, o knjizi razgovora sa Crnjanskim „Ispunio sam svoju sudbinu” govorio je i književnik Radomir Uljarević. On je u obraćanju naglasio da aktuelnost razgovora sa Crnjanskim ne jenjava kao ni aktuelnost njegovog djela koje izaziva sve više interesovanja.
– Budući da je naslov razgovora „Ispunio sam svoju sudbinu”, još je Nikola Milošević ukazao na to da su Pitagorejci poznavali dvije vrste sudbina: onu unutrašnju i onu spoljašnju, onda nam ova knjiga razgovora pomaže da vrlo jasno uočimo takve dvije suprotne sudbine u liku i životu Miloša Crnjanskog. Nesumnjivo je bio miljenik bogova kada je u pitanju unutrašnja sudbina koju je on ispunio uzimajući u obzir njegovo veliko dovršeno djelo. Crnjanski je bio najveći u svim žanrovima: prozi, poeziji, putopisima, drami, publicistici… u svima osim u pripovjetki za koju Milo Lompar kaže da je Andrić neprikosnoven. Spoljašnja sudbina Crnjanskog je, gotovo suprotno unutrašnjoj, tragična uprkos činjenici da je doživio starost – istakao je Uljarević.
Ovaj izbor je koristan, kako je zapisao Nikola Milošević, „prije svega zato što nam omogućava uvid u onu tamnu, skrivenu stranu pregalaštva Miloša Crnjanskog koja počinje na onoj po pravilu slabo vidljivoj i ponekad nesigurnoj granici što umjetnost dijeli od stvarnosti”.R.K.