- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Predsjednik Vučić je poslije svih „velikih uspjeha“ koji su se navodno dogodili za vrijeme šestogodišnje izgradnje njegovog režima konačno učinio proboj. Otkrio je Ameriku! Ničim neizazvan, bez ikakve veze sa dramom koja se pod velom tajnosti odvija oko statusa otete srpske pokrajine Kosova i Metohije – predsjednik Republike Srbije objavio je rat „bijeloj kugi“. Margaret Tačer je tri godine ekonomski i politički pripremala Veliku Britaniju da slomi moć sindikata koji su okupljali svega stotinak hiljada rudara, a Aleksandar Vučić i njegov režim se svake godine suoče sa makar po jednim gigantskim problemom i izvrše marketinški genocid poslije koga prosječan građanin vjeruje da su vlasti bile na pragu velike nacionalne pobjede, ali ih je opozicija (ponekad potpomognuta od stranih sila) nedopustivo usporila ili privremeno spriječila.
Aleksandar Vučić je: izgradio Beograd na vodi, doveo metro u prestonici do faze pretprodaje putničkih karata, uveo je Srbiju u EU, izmirio se sa Sjedinjem Državama, omiljeni je balkanski političar u SR Njemačkoj (cijene ga do poslednjeg kosovskog kamena), zarade jesu najniže na evropskom kontinentu (na Kosovu i Metohiji bi bile niže da je nezavisno), ali Srbija je zato najstabilnija država sa najvećim privrednim rastom i najboljim predsjednikom koga voli čitav svijet... I sada je ovaj evropski Herkul, to politički neželjeno čudo od djeteta, odlučio da i bez naređenja sa strane redovno vrši svakovrsna čuda... Njegov zli kralj Euristej iz Berlina ga tjera da vrši zadatak po zadatak. Da sprovede Prvi, Drugi i Treći Briselski sporazum i arnautluku omogući i potpomogne državu koju nisu mogli da izbore ni uz pomoć komunizma, nacizma, fašizma ni NATO-a... a sve to polako, s mačijim sadizmom političkih silnika iz Berlina, Londona i Vašingtona: baba za djedu, djed za repu... granica za telefoniju, telefonija za pozivni broj, pozivni boj za zemljišne knjige, katastar za Gazivode, jezero za Trepču, rudnik za školstvo, obrazovanje za zdravstvo, zdravstvo za članstvo u međunarodnim ustanovama...
Vučić je najavio da će pronaći rješenje za Kosovo i razumije se hrabrost da narodu nekako nametne „nelaki“, gorki sporazum, raskidanje s mitovima. Sve to radi zemlje koja ne pripada precima već potomcima... A tako već mjesecima zbori ovaj dijarejski logoreičar, inače najbolji student Sime Avramovića – koji je opet najbolji kandidat za gradskog odbornika među redovnim profesorima Pravnog fakulteta u Beogradu. Sporazum je, već samim tim što je Vučić u toj čorbi mirođija, makar u izvjesnoj mjeri istorijski uspjeh (pošto opozicija se ne bi odvažila da tako nešto uradi jer oni su izdajnici-kukavice, ne izdajnici-junaci... kao neki). Želeći da učini strancima, koji hoće da Srbiji bezuslovno i bez kompenzacije otmu Kosovo i Metohiju, Vučić je smišljao kako da dostigne velikog maga političke prevare i svog drugog učitelja, Slobodana Miloševića. Kako da nešto izda, u dovoljnoj mjeri da neprijatelj bude zadovoljan, a da sačuva i smokvin list dostojanstva koje će otplaćivati buduće generacije? Razmišljajući o ovim nerješivim političkim jednačinama, predsjednik Vučić se dosjetio kako bi se moglo desiti da tih potomaka, koji treba da naslijede državu lišenu muka i problema, moglo i da ne bude. Zato je odlučio da se pozabavi i nekim drugim, skrajnutim istorijskim zadacima, recimo natalitetom.
Vučić je objavio porazne statistike o tome kako je za dvadeset godina samo u Srbiji ostalo milion Srba manje. Sada predsjednikovi saradnici razrađuju statistike po medijima. Srba će do 2060. u Srbiji biti 3,9 miliona! Predsjednik, čovjek akcije, a ne nekakav profesor što živi sa mačkama ili brzi reformator koji je ipak sporiji od metka... On je odmah dao rješenje. Natalitet za prosječnog birača SRS-a (SNS-a) uvijek je bio pitanje novca. Za sve ostalo odgovor je ili stegnuta šaka ili kažiprst u nosu. I predsjednik je obećao mnogo novca za prvo, drugo, treće i, Bože zdravlja, četvrto dijete. Vučiću, koji živi od izbora do izbora, naravno nije palo napamet da demografska politika u moderno doba kao preduslov zahtijeva duhovnu i moralnu obnovu. Da je neophodno da bude osmišljena složena i dugoročna demografska politika čije mjere su samo jednim malim dijelom finansijske (više se radi na stvaranju preduslova za velike i funkcionalne porodice u modernizovanom, velikom selu i rasterećenom gradu, kojoj je na mnogo načina olakšano funkcionisanje i za koju je finansijska potpora samo trešnja na vrhu torte demografske startegije)... Koliko su obdaništa izgradile na izborima uspješne režimlije proteklih šest godina? Da li može opstati nacija čija vlast najveću crkvu optužuje za vračanje?!
A šta je sa srpskim zemljama? Odavno je dokazano da Srbija čak ni u 19. vijeku nije imala visok priraštaj, nju su naseljavale stotine hiljada Srba iz Bosne, Herecegovine, Brda, Boke, Crne Gore, Metohije, Raške zemlje, Kosova, Makedonije... Kako da im pomogne režim koji ne želi ni da pita Mila Đukanovića šta je sa generalom naše žandarmerije i sa srpskim penzionerima zatočenim u crnogorskim zatvorima?
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)