Tokom našeg putovanja „kroz pustinju Časnoga posta”, kako se to pjeva u bogoslužbenim himnama, potrebno je da se pokajemo, kako bismo se pripremili za susret sa Vaskrslim Gospodom Hristom. Kako se ne bi dogodilo da posustanemo na putu strogog posta, uzdržanja i truda, Crkva Pravoslavna nam je dala priliku da kroz „predokus sladosti krajnjega cilja” predahnemo u Svetoj liturgiji u subotu i nedjelju. U ove dane se u tu svrhu slave određeni sveti i spomeni na neke događaje iz hrišćanske istorije, koji ostu treba da posluže kao primjer, utjeha i ohrabrenje, kazao je Blagoje Rajković, profesor Cetinjske bogoslovije, u predavanju, koje je pod nazivom „Likovi svetih Velike Četrdesetnice” održao u Riznici SPC U Kotoru. U spomen pobjede pravoslavlja nad ikonoboračkom jeresi 843. godine, kada je na pomesnom saboru u Carigradu vaspostavljen običaj poštovanja svetih ikona, svake godine u prvu nedjelju Velikoga posta vrše se litije sa Svetim ikonama i čita se Sinodik pravoslavlja, dok u himnama preovlađuju histološke teme. U Sinodiku se navode imena boraca za istinitu vjeru, počev od patrijarha Germana, Tarasija, Nikifora i Metodija, zatim imena arhijereja i monaha koji su stradali od ikonoboraca. U bogoslužbenim tekstovima proslavljaju se Proroci, koji nas uče da imamo nadu i pouzdanje u Boga, i Sveti oci i ispovednici Pravoslavlja, koji služe kao primjer vjere.
– Sveti Grigorije Palama (1296 - 1359), svetogorski monah i arhiepiskop solunski, slavi se u drugoj nedjelji Svete Četrdesetnice, kao primjer vjere, koji treba da slijedimo kako u toku pripreme za Vaskrs, tako i generalno u našem životnom kretanju ka Carstvu nebeskom. On je još od mladosti svoje hodio uskim putem vrlina i zbog tog „boljeg puta” ostavio je zemaljska dobra i otišao na Svetu Goru, gdje je živeći u podvigu, postom i molitvom toliko očistio um i srce da je postao „truba bogoslovlja”, istakao je prof. Rajković i dodao da poslije poklonjenja Časnome krstu treće nedjelje ulazimo u drugu polovinu Velike Četrdesetnice. U četvrtoj nedjelji Crkva slavi Sv. Jovana Sinajita, a u petoj – Prepodobnu Mariju Egipćanku, koji pripadaju liku prepodobnih, kako se u pravoslavnoj agiologiji nazivaju sveti monasi. Životni putevi Sv. Jovana i Prep. Marije su različiti, ali svaki na svoj način za nas poučan i ohrabrijući... Sv. Jovan, iguman manastira Sv. Katarine na Sinaju, sastavio je i „priručnik” monaškog života – „Lestvica”. Prep. Marija je, poslije 17 bludnih godina života, kada se o prazniku Vozdviženja Časnoga Krsta pomolila Presvetoj Bogorodici i pričestila, napustila Jerusalim i narednih 47 godina provela u pustinji u strogom podvigu. Oboje svetih ostvarili svoj duhovni cilj oruđima vrlinskog života, najprije pokajanjem, a potom i razumnošću, hrabrošću, smirenjem, neprestanom molitvom, bdenjem, čistotom, uzdržanjem...
– Ljubav je najveća vrlina u trijadi – vjera, nada i ljubav, po svojoj kakvoći smatra se upodobljavanjem Bogu, koliko je to ljudima moguće i razlikuje se od bestrašća i usinovljenja samo po imenu. Dostizanje ove najveće vrline znači puno sjedinjenje čovječijih osjećanja sa Bogom, tj. oboženje. U oboženje čovjeka uzvodi ovaploćeni Bog Logos koji se najstanjuje u čovjeku i umrtvljujući smrt, daruje mu čistotu i prosvećenje. Prosvećeni čovjek kao učenik i znalac istinskog bogoslovlja propovjeda samim svojim bićem dogmate o Sv. Trojici. Divni primjeri ovoga prosvjećenja su Sv. Jovan Lestvičnik i Prep. Marija Egipćanka i oni nam osvetljavaju put ka Vaskrsenju, ističe Rajković. Ovi svijetli primjeri svetosti nam osvetljavaju put kojim hodimo o prazniku Pashe, ka doživljaju radosti koji izvire iz vječne zajednice sa Bogom u Carstvu Nebeskom.
M.D.Popović