Monografija kojom je akademski slikar mr Naod Zorić obilježio 30 godina uspješnog postojanja na likovnoj sceni, i to ne samo Crne Gore, već i šire, promovisana je preksinoć u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Ujedno, bilo je to i najprirodnije mjesto za predstavljanje monografije „Naod” u izdanju „Obodskog slova” iz Podgorice i „Štampar Makarije” iz Beograda, jer je upravo to do kraja marta dom njegovim slikama. Tako su okruženi Naodovim platnima, o njegovom radu govorili istoričari umjetnosti prof. dr Aleksandar Čilikov, Lucija Đurašković i Petrica Duletić, kao i urednik izdanja, književnik Radomir Uljarević. Po završetku predstavljanja prisutni su imali priliku da vide film RTS-a o Naodu Zoriću.
Ističući da slikara poznaje još od njegovih studentskih dana, kada ih je na Cetinju upoznao Jovan Markuš, a njegov talenat već tada hvalio prof. Nikola Gvozdenović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov je istakao da Zorić spada u „retke zverke”, kako bi rekli Beograđani. Odnosno, u one specifične, vrijedne i talentovane ljude i stvaraoce. Njegovi studentski crteži, dodaje Čilikov, „bili su daleko iznad svega onog što sam dotad vidio od studentskih crteža”. Prisjetio se Čilikov i kako je izgledalo kada je Zorić trebalo da se prvi put predstavi samostalno, odnosno diplomskom izložbom. Tada je, u društvu njega i Milije Pavićevića, u zadnjem trenu odlučio, na licu mjesta, u zgradi Britanske ambasade, da uradi četiri-pet intervencija na tri velika platna, ali, „s takvom energijom, sigurnošću i spontanošću da se vidjelo da je riječ o čovjeku kojem je slikarstvo i crtež u svakom nervu”, priča Čilikov i naglašava: „Zorić je sam za sebe slikarstvo”. Kod slikara, istoričar posebno cijeni to što kod njega nema lažne patetike i podilaženja publici nekakvom ispraznom naracijom, ocjenjujući da se Zorić najpribližnije može okarakterisati kao predstavnik novog ekspresionizma.
– No, uprkos tom ekspresionizmu, kod Zorića ima i prefinjene lirske rafiniranosti, i opet bez patetike, a to je fantastično – kaže Čilikov, dodajući da se i kod Zorića uvijek vidi i djevičanska ljepota njegovog kraja i ljudi s kojima je odrastao. No, dodaje istoričar, posebno ga je zadivilo Zorićevo viđenje Njegoša, a otkrio ga je i kao vrlo uspjelog slikara mrtve prirode. Na kraju Čilikov o monografiji kaže - „Moćna je knjiga kao što si i ti moćan slikar”.
Pozitivno je o Zorićevom stvaralaštvu govorila i Petrica Duletić, koja je između ostalog navela, da je slikar „ostvario impozantan stvaralački opus, kako po značajnom broju djela, tako i po složenosti, originalnosti i raznovrsnosti oblika izražavanja”.
– Složena i specifična struktura njegovog stvaralaštva postavlja zahtjevan zadatak njenog tumačenja izmičući svakoj vrsti definisanja i klasifikacija u stroge granice terminoloških odrednica. Ovaj neobičan sloj arhaičnog i modernog, duboke instinktivne vezanosti za vitalno duhovno nasljeđe Crne Gore i snažnog nagonskog stvaralačkog impulsa, postojane težnje ka umjetničkoj slobodi i radikalnoj spontanosti, neposrednosti u slikarskom postupku, stvara svijet autentičnih zakonitosti. Umjetnik se bavi istraživanjem tragova naših predaka i pronalaženjem otisaka njihovog postojanja u vremenu i prostoru – navodi između ostalog Duletić.
Istoričarka Lucija Đurašković ovaj put se opredijelila da o Zoriću govori kroz citate kolega i stvaralaca koji su pisali o njemu, a čiji tekstovi su se našli u monografiji. Na kraju, apostrofirala je citatom režisera Emira Kusturice:
– Ovdje je, međutim, ljubav prema onome što je iza ovih slika jača od onoga što vidimo, i utoliko je njegov talenat i dar koji je pred našim očima doveo toliki broj portreta, ali kako kažem na poseban način i sa ljubavlju, ali u isto vrijeme i groteskno, zato sam zahvalan autoru što je ovdje među nama - navela je Đurašković, poželjevši Zoriću dalji uspješan rad.
Veče je moderirala Selma Đečević, a prisutnima se obratio i umjetnik, ističući da on takav kakav je danas ne bi postojao bez podrške njemu dragih ljudi.
Ž.J.

Prozor u nebesko

Urednik izdanja, književnik Radomir Uljarević uporedio je slike Naoda Zorića sa ikonom, sa ikoničkim predstavljanjem čovjeka – mučenika i novomučenika, ali, naglašavajući da likovi sa Zorićevih slika imaju snagu starozavjetnih.
– Zorićeva „ikona”, i ako nije izrađena na ikoničan način jeste ono što je ikona po sebi - prozor u nebesko, i ona prikazuje skrivenu stvarnost i ukazuje na Tajnu, i to je ono što nas okuplja oko njegovih prvolikova ili pralikova. Ako je ikona mjesto susreta Boga i čovjeka, i ova „ikona”, koja nije dogmat, tajnodejstvuje, i njen učinak je očigledan na licima nas kad se prepoznamo na tim slikama, kao u kakvom ogledalu – ističe Uljarević. No, on dodaje i sljedeće, kada je riječ o Zorićevom stvaralaštvu koje je na sebi svojstven način utemeljno u epici, protkanoj lirikom.
- I, dok listate ovu knjigu, najednom shvatite da ste se našli u centru događaja koji je zapravo nemilosrdni obračun s tradicijom. Zorić istovremeno huli i posvećuje, („Hulim i posvećujem”, tako se zvala knjiga Stevana Tontića), odnosno uhvatio se u koštac s tradicijom naoko obesvećujući sve što je sveto, istovremeno na nov način sakralizujući isti taj sadržaj – ističe Uljarević.