-Preveo sa ruskog i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
Malo prije početka rusko-turskog rata Volter piše Katarini:
„Ako oni počnu rat sa Vama, carice, njih će stići sudbina, koju im je Petar Veliki unaprijed odredio, koji je imao u vidu da od Konstantinopolja napravi prestonicu ruske imperije. Ti varvari zaslužuju da ih heroina kazni za taj manjak poštovanja, koje su oni do sada pokazivali u odnosima prema damama. Jasno je da ljudi, koji preziru prefinjenu umjetnost i zaključavaju žene, zaslužiju da budu poraženi. Priča se da je Mustava lišen zdravog razmišljanja, da ne voli poeziju, da nikad nije bio u pozorištu i ne govori francuski jezik. Kunem Vam se, on će biti poražen“.
„Molim Vaše carsko veličanstvo, da mi dozvoli da dođem, da poljubim Vašu ruku i provedem nekoliko dana na Vašem dvoru, kad on bude prisutan u Konstantinopolju, jer sam duboko ubijeđen da je baš Rusima suđeno da istjeraju Turke iz Evrope“.
Ovo je dosta karakterističan fragment prepiske Voltera i Katarine, gdje se o najozbiljnijim problemima razgovaralo na ironičan i šaljiv način. Teško je posumnjati u to da je filozof mislio da je dovoljno da se pokrenu ratne operacije zbog toga što sultan nije želio da govori francuskim jezikom i da posjećuje pozorište.
Uostalom, sam način prepiske bio je šaljiv, ali prema samom kulturnom napretku, on se odnosio veoma ozbiljno. On bukvalno pismima bombarduje Katarinu, u kojima nadahnjuje i potstiče svoju „heroinu“ i „boginju“ na podvige, daje komplimente ruskom oružju, nagovara je da ne prihvata nikakve kompromise i da ratuje do konačne pobjede, tj. do konačnog poraza Osmanske imperije.
U Volterovim pismima rusko-turski ratovi se upoređuju sa grčko-persijskim, u svakom pismu se naglašava da je u pitanju borba između varvarstva i kulture. On piše: „Ako Vi, ipak, ponudite mir Mustafi, šta će biti sa mojom nesrećnom Grčkom, šta će biti sa zemljom Demostena i Sofokla? Ja bih sa zadovoljstvom predao Jerusalim Muslimanima, jer su ti varvari stvoreni za takve prostore. Ali, ja ću biti zauvijek teško uvrijeđen, jer znam da je atinsko pozorište dobilo drugu namjenu, pretvoreno je u kuhinju, a licej u konjušnicu“.
Ponekad su iz Volterovog štaba stizali i vojni savjeti. Jednom je, na primjer, on kao da je vojni ekspert dao savjet Ruskoj armiji da kao naoružanje koriste borna kola, koja su mogla, sa njegove tačke gledišta, da budu posebno efektna u stepskim borbama Crnomorskog primorja.
Tu Volterovu ideju su Rusi iskoristili mnogo kasnije, početkom XX vijeka za vrijeme Građanskog rata, stavivši mitraljez „Maksim“ na seljačke taljige, a takođe i na pokrivene kočije, u koje je bila upregnuta trojka veoma brzih trkačkih konja. Takvo pokretno borbeno sredstvo, koje je dobilo naziv mitraljeska kola, stvarno se pokazalo izuzetno uspješnim na stepskom terenu.
Volterove i Katarinine nade nijesu mogle da se ostvare iz raznih razloga. Prekrajajući kartu svijeta, Rusija i Austrija nijesu mogle da se dogovore o sudbini Mletačke republike. Austrijanci su, želeći da potisnu Mlečane sa obala Jadranskog mora, smatrali da njima treba dati Peloponez sa okolnim ostrvima, ali to nikako nije odgovaralo Katarini, jer je takva varijanta faktički torpedovala njenu ideju ponovnog obnavljanja Grčke imperije.
Grčki projekat je umro, ali njegov idejni uticaj se može lako otkriti u mnogim književnim i istorijskim radovima radikalnih slovenofila. Na primjer, u knjizi „Rusija i Evropa“ , koju je objavio 1871. godine čuveni publicista Nikolaj Danilevski. Ovaj rad su mnogi savremenici nazivali „katehizisom slovenofilstva“.
Ukazavši na vojno-strategijsku korist Rusije, kad bi osvojila Konstantinopolj, ali pri tom, odbacivši prethodnu ideju o svrsishodnosti ponovnog stvaranja Grčke imperije, autor piše:
„... Oslobođeni Konstantinopolj, koji je pretvoren u pravi Carigrad, sam po sebi mora biti nečim viši, nego li prestonica Ruskog carstva... Carigrad mora da bude prestonica cijelog Sveslovenskog saveza, a ne Rusije“.
Kad su početkom XX vijeka, u punom jeku Prvog svjetskog rata, na revolucionarnim mitinzima oratori uzvikivali parole: „Dolje rat!“, „Šta će nama Dardaneli?“, malo se ko sjeća toga koliko je star ovaj problem. Malo kome pada na pamet pitanje „Dardanela“ da se ono, zapravo, odnosi, ne samo na sadašnjost, već i na prošlost.
Između ostalog, ono se odnosi i na Katarinu, i na Voltera.
Katarina Velika je umrla 6. novembra 1796. godine, i kako se to obično dešava sa političarima, smrt je bila neočekivana i za samu caricu, što se može zaključiti na osnovu planova, koje je pravila unaprijed za dalju budućnost.
KRAJ