-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pero Simić je objavio Titove dnevničke bilješke u kojima je Tito, decembra 1950. razmišljao da, u slučaju da Sovjeti prevladaju, napusti zemlju sa glavninom vojske i omladinom i skloni se u „određene baze”. Taj plan su odobrili i Politbiro i Generalštab. Đilas je u jednoj partijskoj diskusiji izjavio kako je Treći svjetski rat neizbježan, a da su Sovjeti odustali od napada na Jugoslaviju preko satelita, jer bi ih za dva mjeseca, uz dopunu u naoružanju koje bi dobili od OUN, mi razbili”.
U oktobru 1950. godine, SAD, Velika Britanija i Francuska formiraju Tripartitni vojni komitet za pomoć Jugoslaviji. Već krajem novembra 1950. godine, čovjeku za povjerljive misije još tokom rata, Vladimiru Velebitu, Amerikanci su izrazili spremnost da daju besplatno oružje Jugoslaviji. Međutim, trebalo je izbjeći svaku provokaciju koja bi dala Staljinu povod da napadne Jugoslaviju. U tom duhu je uputstvo Forin ofisa s početka 1951. godine da ne treba kompromitovati Tita napadnom podrškom. Tito je morao da pripremi partijsku bazu na to da će zatražiti vojnu pomoć. Početkom 1951. godine, na partijskoj konferenciji Gardijske divizije, rekao je: „Danas se mnogo priča i govori da nas Zapad naoružava... Uzimanje hrane bila je stvar koja ima pretežno humanitarni karakter. A uzimanje gotovog oružja mogli bi ovi na Istoku uzeti kao potvrdu... da smo mi dali Amerikancima i drugima vojne baze u Jugoslaviji i da nas oni naoružavaju... Onog momenta kada vidimo da je napad na nas neminovan, stvar će biti drugačija. Danas mislimo da nije „krajnji momenat”. Krajem 1951. godine ipak je nastupio taj „krajnji momenat”. U novembru je potpisan sporazum o vojnoj pomoći. Skoro istovremeno stižu prvo britanski, pa američki vojni avioni. Zemlja koja je pet godina ranije obarala takve avione, sada ih sa ponosom stavlja u svoje vazduhoplovstvo. Uskoro stižu i tenkovi i sva ostala oprema. „Borba” je u izvještaju sa prvomajske parade 1953. godine veliku pažnju posvetila američkim tenkovima „šerman” i mlaznjacima T-33.
Druga prekretnica 1950. godine jeste katastrofalna suša. A poljoprivredna proizvodnja je već bila upropašćena kolektivizacijom i otkupom. Prvi put je zemlji u mirnodopsko vrijeme zaprijetila glad. Američki ambasador Alen fotografiše najugroženije krajeve i te dramatične snimke pokazuje kongresmenima, da bi što hitnije odobrili pomoć. Jedan američki dokumentarista, neki Tomas Kob, spremao je dokumentarni film za odabranu američku publiku, u kome je Tito, prikazan „kao toplo ljudsko biće”, trebalo da na engleskom pokazuje na mapi krajeve pogođene sušom. Prvi brod sa američkom hranom stiže već 18. novembra 1950. godine. Samo u prvih šest mjesci američka pomoć je pokrila 20 odsto potreba u pšenici, 66 odsto u masnoćama i 73 odsto potreba u šećeru. Udio SAD u ishrani Jugoslavije bio je isti ili veći poslije suša 1952. i 1954. godine. Alen je dao opreznu izjavu: „Postavljeno mi je pitanje da li su za ovu hranu postavljeni uslovi. Jedini uslov jeste da vaša zemlja ostane slobodna i nezavisna, dovoljno snažna da upravlja svojom sudbinom i da spriječi da vam se postavljaju uslovi”. Nekih uslova je bilo, ali su diskretno postavljani. Pod pritiskom Kongresa, američki državni sekretar je reda radi januara 1951. godine uputio notu u kojoj se kaže da davanje hrane ne znači odobravanje mjera koje jugoslovenska vlada preduzima na ograničavanju ili uništavanju vjerskih, političkih ili ekonomskih sloboda. Kada je od 1951. počelo ukidanje obaveznog otkupa, po narodu se širila priča da je to učinjeno pod američkim pritiskom.
Tokom 1949. godine Tito shvata da nije dovoljno samo dokazivati pravovjernost. Sukob Tita i Staljina na Zapadu su često poredili sa pobunom Lutera protiv pape. Kao što su se protestanti vratili Svetom pismu, tako su i jugoslovenski komunisti počeli iznova da tumače izvorne Marksove tekstove. Kako piše Stevan Pavlović, Đilas je bio pokretačka snaga iza ove nove linije koja je imala namjeru da pokaže da je marksizam u Sovjetskom Savezu stigao u slijepu ulicu, a da se u Jugoslaviji kreće naprijed. Nije bilo lako prodati Titu Đilasovu ideju samoupravljanja. Đilas je u drugom tomu „Kapitala” naišao na ideju o „asocijaciji neposrednih proizvođača”. Ideju o upravi samih zaposlenih u preduzećima izložio je Kardelju i Kidriču, dok su jedne noći sjedjeli u kolima parkiranim ispred njegove kuće. Povjerovali su da je to put ka odumiranju države i besklasnom društvu. Sam Tito je u početku bio skeptičan prema toj ideji, smatrajući da „naši radnici nijesu zreli za to”, ali se onda ushodao i oduševljeno uskliknuo: „Pa to je ono Marksovo – fabrike radnicima”. I ovom prilikom Tito je pokazao dar da komplikovano pitanje svede na jednostavan slogan. Shvatio je i da je to dobar način da ugodi svom dubokom porivu da bude najveći: da bude veći komunista od Sovjeta, a ipak demokratskiji od Zapada. Opet na simboličan datum, dan poslije izbijanja Korejskog rata, 26. juna 1950. godine, poslije Titovog ekspozea, usvojen je Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima, čime je uvedeno samoupravljanje.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.