-Autor: Milan Ružić
Ovdje je sramota živjeti ovdje. Ovdje je sramota biti odavde. Ovdje je najvažnija želja za onim tamo. Ovdje je ništa, a tvrde da je tamo sve. Ovo je zemlja koja ne postoji nigdje na svijetu. Često i sami pomislimo da smo izmišljeni.
U ovoj zemlji vladaju pravila koja ne postoje. Ako razmišljaš, ti dangubiš. Kada naglas pričaš, onda laješ. Ako savjetuješ, ti napadaš. Kada kritikuješ, dobar si samo za zatvor. Ako ti se dogodi da nešto zaradiš, svi će svjedočiti da si oteo. Kada možda, sasvim slučajno, a najprije greškom, nađeš posao, onda kažu da si u stranci. Ako voliš, proglašavaju te mrziteljem. Kada nekoga pohvališ, kažu da ti je platio. Ako si čistog obraza, a pročuje se, onda će ti ga odmah oblatiti. Kada braniš svoju zemlju, ta tvoja zemlja te naziva nacionalistom, misleći na nacistu. Ako mrziš svoju zemlju, nema većeg patriote i evropejca od tebe. Kada čuju da cijeniš nekoga, svi su sigurni da ti nešto od njega treba. Ako pomažeš, onda odmažeš. Kada darivaš, kažu da daješ tuđe. Ako gradiš, tvrde da si rušio, pa se iskupljuješ.
Ako uđeš u crkvu, kažu da si ih prije toga palio. Kada vjeruješ, kažu da moraš jer si grešniji od svih. Ako pališ svijeću, mora da je za dušu nekoga koga si ubio. Kada se moliš Bogu, tvrde da to više nije naš Bog. Ako se ispovijediš, natjeraće sveštenika da prenese šta si pričao.
Kada, ne daj Bože, pišeš, državni si neprijatelj. Ako čitaš, spremaš neku gadost. Kada glasaš, za koga oni misle da ne treba, suvišan si. Ako si obrazovan, prijetnja si. Kada radiš nešto iz ubjeđenja, polome se da saznaju ko te plaća. Ako radiš, neradnik si. Kada si pošten, proglašavaju te prevarantom.
Šta god činio, sve ostaje neučinjeno. Koliko god bio vrijedan, samo si džabe radio. Šta god da kažeš, ne valja. Kada bi svako radio kako mu kažu ovi koji ništa ne rade, ova zemlja bi bila po mjeri tih koji ništa u glavi nemaju. Nema gore kazne na svijetu od te da te neko natjera da mrziš svoju zemlju, a mrze je mnogi koji važe za patriote.
Kakva je to zemlja u kojoj misao gine na prvom metru, a glupost trči čitav maraton? Gdje to živimo kada najgori uspijevaju da potčine najbolje? U kom dijelu svijeta postoji zemlja koja ne postoji, ili joj se trag nazire samo u prošlosti? Kakva je to nacija koja je svake godine manja za sve veći broj ljudi? Gdje se to još idiotizam tako brižljivo njeguje? Koji još narodi žive u tolikom strahu od svega? Kakvo je to blagostanje kad se ovdje više teli nego što se rađa?
Koji je to dio svijeta gdje se jedan narod dijeli u tri države, pa u jednoj želi da bude nešto drugo, u drugoj tvrdi da nikada nije ni bio ono što je, a u trećoj stalno mora prvim dvjema da dokazuje ko je, i sve ih ugnjetava izrod njihovog rođenog naroda? Zapitajmo se onda, Srbi, živjeli u Srbiji, u Gori Crnoj ili u Republici Srpskoj – da li je to svjetlo na kraju našeg tunela zaista svjetlo dana, kao što sami sebe ubjeđujemo, ili je to lomača koju smo tako zdušno spremili sami za sebe, pa ona sad svijetli privlačeći nas kao komarce, i to one koji sami sebe bodu, pa se ne mogu nadostiti rođene krvi?wwwiskra.co