Jama „Kotor” u gornjepoljskom kraju kod Nikšića jedno je od najpoznatijih stratišta i mučilišta u Crnoj Gori na kojem su po naređenju komunista likvidirane nedužne žrtve, ustvrdili su juče za „Dan” iz nevladine organizacije (NVO) „Društvo za istraživanje zločina nad građanima Crne Gore u Drugom svjetskom ratu” Kolašin. Iz te NVO su nam se obratili nakon što smo objavili tekst i fotografije koje svjedoče o postojanju ljudskih posmrtnih ostataka u jami u mjestu Dubrave kod Nikšića. Dostavili su nam imena 99 lica, a spiskovi i cjelovitiji podaci o zločinima komunista s kraja 1941. do maja 1942. godine zapisani su u njihovoj publikaciji „Komunistički zločini u Crnoj Gori i Hercegovini 1941–1942. godine” koja je objavljena lani, a čiji su autori Miloš K. Vojinović i Tadija B. Bošković. Istraživači su od 99 stradalnika, za 27 našli podatke o likvidaciji na području nikšićkog Gornjeg Polja i pojedini su bačeni u jamu „Kotor”. Njihova imena „Dan” objavljuje po redosledu i sa podacima kako su nam ih iz pomenute NVO dostavili:
1. Bjeletić Risto, rodom iz Grahova, opština vučedolska, Srez nikšićki, kapetan. Ubijen je od partizana početkom 1942. godine i bačen u Kotor jamu u Dubravi, lokalitet Kuline iznad Gornjepoljskog vira.
2. Bjelica Mata Risto, rođen 1892. godine u selu Ubla, opština vučedolska, Srez nikšićki, rezervni kapetan prve klase, predsjednik Banjsko-vučedolske opštine. Na prevaru je uhvaćen od partizana 15. januara 1942. godine skupa sa majorom Boškom Todorovićem, sveštenikom Vasom Popovićem i dr. Sproveden je u štab u Gornjem Polju kod Nikšića. Ubijen je skupa sa Vasom Popovićem i Dušanom Vojinovićem, 19. januara 1942. godine, a zatim su bačeni u jamu Boka (Kotor jama) u Dubravi (Gornje Polje kod Nikšića). Leš nije pronađen niti sahranjen. Od partizana mu je opljačkana sledeća imovina: 2 vola, 1 krava, 3 ovce, 1 koza, životne namirnice, a kod sebe je imao oko 25.000 lira i 30.000 dinara.( DACG, Ratna šteta 1942-1946, f.3)
3. Blagojević M. Radoje, rodom iz sela Kočani, Srez nikšićki. Ubijen je od partizana 14. marta 1942. godine u mjestu Gornje Polje kod Nikšića.
4. Božović N. Mileta, rodom iz sela Miločani, Srez nikšićki, kapetan 2. klase. Ubijen je od partizana (komunista) u januaru 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića. Njegovo tijelo nakon ubistva bacili su u Kotor jamu. (Stevan J. Vučetić, Građanski rat u Crnoj Gori 1941–1945, str. 61)
5. Bojanić L. Jošo, rodom iz sela Duga, Vidrovan, Srez nikšićki, oficir narodne vojske. Ubijen je od partizana u januaru 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića. Njegovo tijelo nakon ubistva bacili su u Kotor jamu (Stevan J. Vučetić, Građanski rat u Crnoj Gori 1941–1945, str. 61)
6. Burić F. Jakša, rodom iz sela Zagreda, Srez danilovgradski, narednik. Ubijen je od partizana 10. marta 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
7. Višnjić Đokov Milisav Minja, rodom iz Višnjića Dola, Golija, Srez nikšićki, žandarmerijski major. Komandant Golijske brigade Nikšićkog odreda. U junu 1941. stigao je u pomoć Hercegovcima koji su digli ustanak protiv ustaša i Italijana. U pomoć Hercegovcima stigli su i Pivljani pod komandom kapetana Dušana Bajagića. Ubijen je od partizana 24. februara 1942. godine u Gornjem Polju i bačen u Kotor jamu.
8. Višnjić Milisava Momčilo, rođen 1922. godine u Višnjića Dolu, Golija, Srez nikšićki, student. Ubijen je od partizana 24. februara 1942. godine u Gornjem Polju skupa sa ocem Milisavom Minjom i bačen u Kotor jamu (Zbornik dokumenata iz NOB-a, tom 3, knjiga 2, str.208)
9. Vojinović Dušan, rodom iz Hrvatske. Nakon izbijanja rata izbjegao je od ustaša sa porodicom u Srez nikšićki. Primio ga je na rad Risto Bjelica iz Crkvica, predsjednik Banjsko-vučedolske opštine. Na prevaru su uhvaćeni od partizana 15. januara 1942. godine skupa sa majorom Boškom Todorovićem kojeg su četnici Radojice Perišića uspjeli da oslobode. Sproveden je u štab koji se nalazio u Gornjem Polju kod Nikšića. Ubijen je 19. januara 1942. godine skupa sa Ristom Bjelicom i sveštenikom Vasom Popovićem, a zatim su bačeni u jamu 19. januara 1942. godine.
10. Vučurović B. Borisav, rođen u mjestu Zlostup, Srez nikšićki, narednik. Ubijen je od partizana 10. februara 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
11. Đurđevac V. Novak, rodom iz Lukova, Srez nikšićki. Ubijen je od partizana 15. marta 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
12. Kovačević B. Mihajlo, rodom iz Trepača, Srez nikšićki, zemljoradnik. Ubijen je od partizana (komunista), 1. marta 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
13. Kokolj Jovanov Obrad, rođen je 1905. godine u Plužinama, Srez bilećki. Radio je na željeznici kao mašinovođa u Trebinju. Odveden je početkom 1942. godine od strane partizana u Gornje Polje kod Nikšića, gdje je strijeljan, pa bačen u jamu
14. Kostić M. Jakša, rodom iz Župe, srez nikšićki, zemljoradnik. Ubijen je od partizana 27. marta 1942. godine u Župi (Dubrava).
15. Krulanović M. Blažo Banjo, rodom iz sela Kuta, Župa nikšićka, Srez nikšićki. Ubijen je od partizana 27. oktobra 1941. godine u Gornjem Polju kao „špijun okupatora”. Njegovo tijelo partizani su bacili u Kotor jamu (Stevan J. Vučetić, Građanski rat u Crnoj Gori 1941-1945, str. 61)
16. Kruščić B. Anđa, rodom iz Dragove Luke, Srez nikšićki, domaćica. Ubijena je od partizana 12. marta 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
17. Kruščić B. Krstinja, rodom iz Dragove Luke, Srez nikšićki, domaćica. Ubijena je od partizana 12. marta 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
18. Lažetić Jovan, rodom iz Gacka, dobrovoljac sa Solunskog fronta. Ubijen je od partizana u decembru 1941. godine i bačen u Kotor jamu kod Nikšića ( Stevan J. Vučetić, Građanski rat u Crnoj Gori 1941-1945, str. 61)
19. Martinović Đ. Danilo, rodom iz Golubovaca, srez podgorički. Ubijen je od partizana (komunista), 2. februara 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
20. Milić Jovana Čedomir Čedo, rođen je 1886. godine u Mostaru. Bio je jedan od organizatora prvog ustanka protiv ustaša i Italijana u Hercegovini u maju-junu 1941. godine. Zbog opasnosti da bude ubijen od ustaša, sklonio se 1941. godine u Crnu Goru. Ubijen je 22. novembra 1941. godine, pa bačen u jamu
21. Mićunović Blagote Mihailo, rođen 1918. godine u Trepaču, Srez nikšićki, podnarednik. Uhvaćen je od partizana (komunista) i strijeljan u januaru 1942. godine, a zatim bačen u Kotor jamu (Stevan J. Vučetić, Građanski rat u Crnoj Gori 1941–1945, str. 61)
22. Popović M. Vaso, rodom iz sela Crkavice, Srez nikšićki. Ubijen od komunista, početkom 1942. godine u mjestu Gornje Polje, kod Nikšića.
23. Popović Petra Vaso, rođen 1914. godine u Baošiću, paroh vučedolski. Uhapšen januara 1942. godine i ubijen zajedno sa Ristom Bjelicom i potom bačeni u jamu.
24. Popović S. Mihailo, rodom iz sela Mokre Njive kod Nikšića, zemljoradnik. Ubijen je od lokalnih partizana 14. decembra 1941. godine u mjestu Gornje Polje
25. Turčinović V. Blažo, rodom iz sela Zavrh, Srez nikšićki, zemljoradnik. Ubijen je od partizana (komunista), 2. aprila 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića.
26. Turčinović P. Milivoje, rođen u selu Gredicama kod Kočana, Srez nikšićki, bivši službenik Ministarstva spoljnih poslova KJ. Ubijen je 5. oktobra 1941. godine u Gornjem Polju, kod Nikšića i bačen u jamu.
Pozivajući se na četvrtu svesku izdanja „Pakao ili komunizam u Crnoj Gori”, iz „Društva za istraživanje zločina nad građanima Crne Gore u Drugom svjetskom ratu” navode da je prva žrtva u jami u Dubravama bio Jović Jovo A. Lazarević radnik iz Kotora, koji je likvidiran početkom novembra 1941. godine i po kojem je zloglasni bezdan i dobio ime.
– Nakon ubistva, egzekutori su po njegovom mjestu porijekla jamu prozvali „Kotor”. Kada bi se prilikom saslušanja osumnjičenog dogovarali o ishodu, komunisti su između sebe koristili žargon „Da ga pošaljemo u Kotor”, što je značilo da se lividira i baci u Kotor jamu. S obzirom na to da komunisti nijesu vodili nikakve evidencije o likvidiranim građanima, ne može se pouzdano znati koliko je osoba nad ovom jamom ubijeno i u nju bačeno. Jedno je sigurno: iz nje niko živ nije izašao da bi svjedočio, a i da je, o tome se sve do devedesetih godina prošlog vijeka nije smjelo javno ni govoriti jer su komunisti u Crnoj Gori predstavljani kao borci bez mrlje i mane što traje do današnjeg dana – podsjećaju oni.
Ubistva su, kako tvrde, trajala od početka novembra 1941. do kraja maja 1942. godine, kada je nikšićki NOP odred sa kraćim prekidima boravio u Gornjem Polju.
– To je period likvidacija „narodnih neprijatelja i domaćih izdajnika”, u mjestu Dubrave, iznad sela Šume u Gornjem Polju kod Nikšića. Da se ne bi čuli pucnji u selu, žrtve su uglavnom ubijane udarcem maljem u glavu, a potom bacane u jamu. Nerijetko se dešavalo da žrtvu ne usmrte udarcem maljem, već samo omame, a zatim u najtežim mukama umire u jami. Prema prikupljenim podacima, likvidacije na ovoj lokaciji partizani su vršili i nakon povratka iz Bosne od jeseni 1943. do kraja 1944. godine – navode iz NVO dijelove iz objavljene publikacije.
Podaci do kojih su došli nijesu konačni, a potpune i nije moguće pribaviti jer su nalogodavci egzekucija vješto uklanjali sve tragove, pa i one dokumentovane ako je, eventualno, postojala naredba ili rijetki sudski postupak.
– Tokom rata i nakon njega komunisti su na prostoru Crne Gore počinili svojevrstan kulturni genocid. Po njihovom naređenju spaljene su sve preostale opštinske i sreske arhive (one koje nijesu uništene bombardovanjem) koje se odnose na period Kraljevine Jugoslavije, kao i kompletne arhive nekoliko manastira koje su monasi i narod vjekovima čuvali i sačuvali kao najznačajnije kulturno blago – konstatuju u istraživačkoj organizaciji.
Protojerej-starofor dr Velibor Džomić, koji je autor više knjiga o stradanju SPC u Drugom svjetskom ratu, ističe da mu je poznato postojanje jame „Kotor”, kao i na desetine drugih u kojima su život završavali nedužni sinovi Crne Gore. Poslijeratni komunizam je, ističe on, doprinio da ti masovni ratni zločini partizana ostanu ne samo nekažnjeni, nego i da ih prekrije veo zaborava. Žrtve su proglašene za „kontrarevolucionare i narodne izdajnike”, a ubice su nagrađivane vojnim činovima, državnim stanovima, boračkim penzijama i drugim privilegijama.
– U vezi sa otkrićem „Dana” moram da kažem da je to civilizacijski iskorak u odnosu na prethodnih sedam decenija i čestitam „Danu” na tome. Državno tužilaštvo ima obavezu da sprovede istragu, a Opština Nikšić i država Crna Gora, upravo radi pomirenja i nauka budućim generacijama, da nikada brat ne digne ruku na brata, imaju obavezu da svako stratište dostojno obilježe i čuvaju od zaborava. Ovo mora da bude i poziv na mir među mrtvima i mir među živima. Uzmimo primjer Slovenije koja je svako stratište i masovnu grobnicu, a ima ih više od 600, obilježila bez obzira o kojoj je vojsci ili civilnom stanovništvu je riječ. To je civilizacijska obaveza – naglasio je Džomić.
BILjANA BRAŠNjO
Tužilaštvo naložilo policiji da izvadi kosti iz jame
Nakon pisanja „Dana”, Osnovno državno tužilaštvo (ODT) Nikšić obavijestilo je specijalnog tužioca Milivoja Katnića o jami „Kotor” .
– On je predmet dao u rad Višem državnom tužilaštvu koje je izdalo nalog nikšićkoj policiji i Gorskoj službi spasavanja da, čim se stabilizuju vremenske prilike, uđu u jamu i izvade kosti kako bi bile otpremljene na vještačenje – predočeno je „Danu” iz policije.
Službenici nikšićkog Centra bezbjednosti (CB) obavili su razgovor sa više mještana Gornjeg Polja koji su im potvrdili navode o postojanju jame u mjestu Dubrava.
Nije se čuditi strahu potomaka
Džomić, pak, naglašava da je bilo članova porodica stradalih koji su pokretali pitanje obilježavanja jama, a neki su, koje lično poznaje, poslije 1990. godine dolazili kod mitropolita Amfilohija sa molbom da sahranjuje i naknadno izvrši opijelo nevinim žrtvama ubijanim bez suda, suđenja i presude i koje do danas nemaju ni dostojnog groba ni vidljivog mramora.
– Mnogim potomcima je i danas strah u kostima i ja to potpuno razumijem. Ni malo se ne čudim tome jer samo onaj koji ne zna kroz kakav su pakao na zemlji prošle porodice pobijenih može da bude iznenađen njihovim ćutanjem koje je sve drugo, osim ćutanja. Morali su da kriju njihova imena i njihove slike i da pred drugima zatiru svaki pomen na svoje očeve, braću, kumove, srodnike, bratstvenike i plemenike. Ipak ih nijesu u srcima izbrisali. Dovoljno je da vidite mog parohijanina, sina sveštenika Petra Vujovića, danas čestitu starinu, čijeg su oca partizani bez ikakve krivice bacili u jamu iz koje je danima zapomagao, a niko nije smio da mu priđe – istakao je on.
Crna Gora je, trudom potomaka, sveštenika i Mitropolije, naveo je Džomić, ipak popisala te žrtve koliko se moglo. Odštampane su brojne knjige sa imenima i prezimenima tih ljudi,a u skoro svim plemenima i krajevima Crne Gore su tim žrtvama služena opijela i parastosi.
– Na nekim mjestima postoje i spomen-znamenja, a razmjeru i plodove te bratomržnje možemo vidjeti i na nedavnom primjeru hajke na predsjednika SO Budva Đorđija Vujovića, koji je u Grblju položio vijenac Budvanima i Grbljanima – žrtvama komunističkog terora. Po mom mišljenju, najvažniji zadatak ove generacije političara i javnih djelatnika nije ni NATO, ni Evropska unija nego da prvenstveno sve učine da obrišu krv, suze i patnju ideoloških podjela i bratomržnje u Crnoj Gori. Moram da podsjetim da su sve nevine i nedužne žrtve naše i one sa jedne i one sa druge strane. Upravo je zbog toga mitropolit Amfilohije 1995. godine u Manastiru Ostrogu na 50. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata služio pomen i svim žrtvama nacifašizma – kazao je on.