- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Da li je Tito vjerovao u to da je Jugoslavija usamljena hrid koja odolijeva i pred Istokom i pred Zapadom ili je već odlučio da „prepliva” na zapadnu obalu? Jer, već u februaru 1949. godine, SAD su donijele odluku da „budno čekanje” zamijene stavom „keeping Tito afloat” (održavanja Tita na površini). Nacionalni savjet za bezbjednost SAD zaključuje: „Koliko god se nama ne sviđao, Tito trenutno savršeno služi našim interesima, vodeći uspješno i efikasno napad na sovjetski imperijalizam iz same komunističke porodice. Danas on predstavlja naš možda najdragocjeniji resurs u borbi da zadržimo i oslabimo rusku ekspanziju. Njemu mora biti omogućeno da na svoj sopstveni, komunistički način dokaže kako istočnoevropska zemlja može pokušati da se otrgne kontroli Moskve i u tome uspjeti.” Tito je u to vrijeme u najmanju ruku morao da odbija propagandne napade sovjetske strane da se prodao. Prvi put pominje zapadnu pomoć jula 1949. godine, kada kaže: „Mi sa Zapadom imamo i uspostavljamo ekonomske odnose bez ikakvih političkih koncesija... Kad prodajemo svoj bakar, mi kupujemo mašine, mi ne prodajemo svoju svijest i svoju dušu već samo bakar”. Dugo je pokušavao da ostane uzdržan prema Zapadu. Avgusta 1949. godine Tito se još uvijek protivi američkim ponudama za pomoć u oružju: „Mi ne smijemo dopustiti da imperijalisti iskoriste za sebe naš spor sa SSSR, idemo, svojom, revolucionarnom linijom”, rekao je na sjednici Politbiroa u avgustu. I u govoru za novu 1950. godinu naglašava: „Ali svaki naš građanin treba da zna, da niti je ko od nas tražio, niti bismo pristali da dajemo bilo kakve političke koncesije...”
U međuvremenu su se odnosi sa Istokom pogoršali. Sovjetski tabor je prekinuo svaku ekonomsku saradnju sa Jugoslavijom, što je praktično značilo skoro potpunu privrednu blokadu. Proces vodećem mađarskom komunisti Laslu Rajku kao titoističkom špijunu, početkom septembra, uvjerio je Tita da je napad sa Istoka pitanje dana. Promijenio je svoju odluku sa avgustovskog sastanka Politbiroa da ne treba ići pred Ujedinjene nacije sa sovjetsko-jugoslovenskim sporom. Krajem septembra Kardelj je u govoru pred Generalnom skupštinom UN najtežim riječima napao sovjetsku politiku prema Jugoslaviji. Zapadni predstavnici su bili oduševljeni. Kanadski diplomata Lester Pirson, budući nobelovac za mir, rekao je: „Ne vjerujem da ću ikada postati komunist, ali ako se to dogodi, postaću jugoslovenski komunist”. Jugoslavija je nagrađena statusom nestalne članice Savjeta bezbjednosti, na poziciji koju je prethodno trebalo da popuni sovjetski kandidat.
Opet na simbolički datum, 29. novembra 1949. godine, stigla je druga Rezolucija Informbiroa pod zastrašujućim naslovom „KP Jugoslavije u rukama špijuna i ubica”, u kojoj je pojačan poziv zdravim snagama da se obračunaju sa „Titovom klikom”. Nekoliko dana prije toga, Nacionalni savjet sa bezbjednost SAD donosi nove zaključke kojima se određuje opseg i način vojne pomoći Jugoslaviji u slučaju sovjetskog napada. Dan poslije te odluke, Kardelj se prvi put sastaje sa američkim državnim sekretarom Ačesonom i razgovaraju o ekonomskoj pomoći. Ni u to vrijeme Tito ne odustaje od povremenog pokazivanja samostalnosti u odnosu na Zapad. Početkom 1950. godine dolazi do administrativnog zastoja oko realizacije nekakvog zajma Jugoslaviji. Baš tih dana američki ambasador Alen upozorava Tita da bi jugoslovensko priznanje Ho Ši Minovog režima u Sjevernom Vijetnamu izazvalo probleme Jugoslaviji. Tito je na sjednici Politbiroa u februaru 1950. godine okarakterisao Alenovo držanje kao ucjenjivanje i pritisak, a onda je posredno napao Zapad na zboru u Užicu: „Naša vanjska politika mora biti u skladu sa našim socijalističkim, našim komunističkim principima. Ako bi nam neko kazao da zato što smo sa ovim ili onim uspotavili odnose, a mi znamo da je to principijelno pravilno, da zato sa nama neće trgovati i da nećemo dobiti mašine, mi nećemo uvesti te mašine, a priznaćemo državu koju smatramo da moramo priznati... Državni rukovodioci takve zemlje (Jugoslavije) ne mogu prodavati svoje principe ni za kakve mašine i ni za kakvu cijenu.”
Dva će događaja iz 1950. godine prekinuti svako Titovo kolebanje u vezi sa zapadnom pomoći. Prvi je Korejski rat, koji je izbio juna 1950. godine. Tito i njegovi drugovi bili su ubijeđeni da napad Sovjeta i njihovih satelita tek što nije uslijedio, naročito poslije ulaska Kine u Korejski rat. Zanimljiv je redosled poteza koje predlaže u slučaju ratne opasnosti. Kao i uvijek, zabrinut za svoju bezbjednost, zabrinut je za stanje skloništa na Dedinju. Između ostalog, predložio je da se Dedinje „decentralizuje”, to jest, da se rukovodioci rasele. Ranković na istom sastanku Politbiroa govori o potrebi izgradnje skloništa i držanja predavanja o atomskoj bombi. Poslije su nastali „podzemni gradovi”, ispod velikih gradova i ratnih komandnih mjesta, kadri da izdrže atomski napad. Vjerovatno je i Titov sve duži boravak na Brionima, tik uz zapadne granice zemlje, još jedna mjera za izbjegavanje opasnosti.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.