- Piše: Magda Peternek
Molimo za finu tišinu, glasi pjesma čuvenog dječjeg hora ,,Kolibri’’. Odrastala sam uz ovu sjajnu dječicu, čiji mi umilni glasići i danas razgaljuju dušu. Dakle, molimo za finu tišinu poruka je koja je uvijek i potrebna i aktuelna. Ipak, čini mi se, danas najviše. U vremenu opšte jurnjave i buke, frtutme i vriske, u vremenu kreštavaca i drekavaca na baš svim društvenim i političkim poljima, tišina prosto vapi za tišinom. Sve on što ona nosi u svojoj suštinskoj snazi, sva njena nepresušna dubina i ukorijenjena čistota, nikad nam nije bilo potrebnije nego danas. Zagovarači besmisla i sve one ,,babe’’ što ,,trle lan da im prođe dan’’, zatim svi oni koji mlaćenjem prazne slame pametuju, svi oni su ljuti, a bogami i tupi protivnici blagorodne i pitome tišine. Kako takvima da dopre do mozga (a šta to bješe mozak?) ona narodna da je ćutanje zlato? Galama i buka su zlato, moj bato, viče razuzdana gomila ugnjetača mira i spokoja. Gledaće ova rulja na ,,zvuke tišine’’ kao na jogunaste zmije koje ih vrebaju. U onim trenucima kada tišina prostre svoje šarene i meke ćilime i kad zasvira najljepše tonove, kada njena čarobna frula pomiluje dušu, svi njeni protivnici udaraće u bubnjeve primitivizma i nepoštovanja. Kad toplota tišine zagrli i razvedri misli, svi gromoglasni prostaci će nesnošljivo vikati u svoje razglase šunda i kiča. Ljekovitost i iscjeljenje koje čovjek postiže njegujući tišinu neprocjenjiva su vrijednost u svakom smislu, pogotovo u današnjem iščašenom i neprirodnom okruženju. Znati zastati, sačekati, zagledati se u sebe, osluškivati, znati umiriti one vrpoljaste riječi što bi bez ikakvog razloga da se pobune i izmigolje iz nas, znači biti vrijedan tišine i njene bistre i čiste duše.
,,Tiha voda brijeg roni’’, za mene važna i snažna istina, ali za lakomost galamdžija samo jedna besmislena fraza. Jer, kako jedan agresivni neiživljeni prostak da shvati dubinu i jačinu ove istine? E, kad bi zaćutali oni koji nemaju šta da kažu! Ili kad bi barem ono što kažu rekli ponekad samo sebi, možda bi ovaj svijet bio bolje mjesto za život. Ovako, sve sam bliža uvjerenju da je tišina u kandžama neobuzdanog i sirovog džina zvanog bahati primitivizam.
Značaj i smisao tišine nije ništa manje vrijedan od lijepe i pitome riječi. Oba ova lijeka imaju isto dejstvo i određeno vrijeme kada se upražnjavaju. Svaka zloupotreba ostavlja posledice. Naći balans, uskladiti misli i riječi, obgrliti ih, ne forsirati nikoga, način je prije svega spokojnog života. A, ima li nešto važnije od toga? Nema, i kad čovjek na tom putu prije dođe do te spoznaje, znaće da cijeni i poštuje život. Svi oni koji nemarno gaze, koji ne osvrćući se misle da će prije stići, ostaće zarobljeni u besmilenom krugu srljanja.
Zato, dragi moji, poslušajte svoje instinkte, ali ih često i umirite. A obavezno i poslušajte onu pjesmu od dječjeg hora ,,Kolibri’’- ,,Molimo za finu tišinu’’, jer tišina je zdrava za uši... Molimo za finu tišinu, jer tišina godi duši. I zdrava je, i godi, ja to znam. I ja i moj bič jer, nepoštovanje tišine je kič.(Autorka je pjesnikinja)