- Piše: Nik Gašaj
Jedno od polaznih pitanja koje se postavlja u određivanju modela funkcionisanja vlasti, od antičkih vremena do danas, bilo je pitanje da li je bolja vladavina zakona ili vladavina ljudi... Odnosno da li nosilac vlasti mora vlast vršiti saglasno zakonu ili je, pak, on slobodan u određivanju samog zakona i vlast može vršiti saglasno svom nahođenju i shvatanju opšteg interesa. Vodeći mislioci antičke grčke i Rima prednost su davali principu vladavine zakona. Platon je u svojim ,,Zakonima” upozoravao da upravljači moraju biti ,,sluge zakona”, jer ,,u državi u kojoj zakon zavisi od vlasti upravljača i gdje on sam nema snagu, ja vidim da je spremna propast”. I Aristotel se priklonio ovom shvatanju, posebno naglašavajući da je bolje poštovati zakon, pored ostalog, i zbog toga što on ,,nema strasti”, a ne ,,upravljača sa strastima”. Čuven je poznati Ciceronov iskaz, iz jednog njegovog govora, da moramo biti sluge zakona kako bismo bili slobodni.
Nasuprot ovoj tezi, o vladavini zakona, uporedo se razvijala i nažalost neprestano je prisutna i teza o prvenstvu ,,vladavine ljudi“. U svom najrudimentarnijem obliku ova teza se predstavlja kroz lik suverena–oca ili suverena-gospodara, odnosno kroz paternalističke ili patrijarhalne koncepcije vlasti, koja je u krajnjoj liniji–despotska. Aristotel je tvrdio da ovaj oblik vlasti odgovara mentalitetu ropskog naroda. Treba istaći da on često nastaje na talasima populizma. Zato je još Hamilton tvrdio: ,,Najveći broj onih koji su ugušili slobodu u republikama započinjao je svoju karijeru ponizno se udvarajući narodu...U početku su demagozi, na kraju postaju tirani...“
Međutim, koncept pravne države je jedan od najozbiljnijih pokušaja, koji i danas teško da ima ozbiljnu alternativu, kojim se potvrđuje primat vladavine zakona spram vladavine ljudi. On je nastao u jednom širem evropskom kontekstu novog vijeka, kao izraz ideje o značenju zakona u uspostavljanju i funkcionisanju vlasti, kao i liberalnih zahtjeva koji su postavljeni pred evropsko civilizovano i civilno društvo. Pravna država poštuje čovjeka i građanina i shvata ga kao cilj, a ne kao sredstvo. Ne živi građanin za državu i radi države, već obrnuto – država postoji zbog građana. Samo pod tom pretpostavkom može se računati na građansku lojalnost državi. Za potrebe pravne države bitni su: sadržina, kvalitet i primjena takvog prava. Jedno bez drugog ne ide! Mi se moramo uozbiljiti kad je riječ o pitanju pravne države i njene izgradnje u našem društvu. To možemo postići pitajući se ne samo šta sve pretpostavlja pravnu državu, već naročito kakva je naša stvarnost i koliko ona dozvoljava da se pretpostavke pravne države realizuju, odnosno koje su sve subjektivne i objektivne prepreke na tom putu, a one su brojne. S tim u vezi, neki smatraju da je kod nas pravna država u čistom vidu samo ideal, više teorija nego praksa, pa i mit. Stoga, potrebno je konstituisati određeni minimum parametara koji podrazumijeva model pravne države, ispod kojih se ne smije ići, jer nasuprot tome, to bi bio prostor za manipulisanje ovom idejom.
Uslovi za uspostavljanje pravnosti su mnogobrojni i po sebi multiplikovani, međusobno povezani, a mnogi su istovremeno i uzrok i posledica nepravnosti ili pravnosti, kao dva ambivalentna ali i neodvojiva pojma. Tiču se ljudi i društva kao cjeline, njihovih institucija, navika, predstava i volje, kao i „čisto“ objektivnih mogućnosti, nerijetko i ekonomskih, koji omogućavaju uspostavljanje života po modelu pravne države. Ti se uslovi tiču ne samo formalne izgrađenosti prava kao sistema pravila ponašanja, već naročito njegove primjenljivosti i primjene. Oni su, drugim riječima, vezani za sve ono što utiče na konstituisanje i funkcionisanje pravnog poretka. Za jedno društvo nije važno samo koliko se i kako se mogu, već i koliko hoće da se urede odnosi u saglasju s idejom pravne države. Jednostavno rečeno, u pitanju je politička volja da se vlast vrši na principima prava. Pitanje je, da li kod nas takva volja postoji?! Utisak je da su pojedini nosioci političke moći dvolični, tj. da se rado pozivaju na principe, ali da im do principa nije stalo. Moderni pravni sistem podrazumijeva ne samo politički sistem koji je spreman da sam bude uobličen pravom i da poštuje procedure, već i takav koji ima dovoljan ,,vrednosni kapacitet“ za legitimne zahtjeve ljudi. U protivnom, nametnuće se represivno pravo, neprimjereno vremenu i prilikama u kojima živimo. Pravna svijest je od izuzetnog značaja za izgrađivanje svakog pravnog sistema, a posebno onog koji je primjeren pravnoj državi. Međutim, kod nas je u znatnoj mjeri prisutno nepovjerenje u institucije, a osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti kod velikog broja ljudi je sve naglašeniji. Skoro da se bježi od prava. Razni oblici neformalnih grupa, parapravnih i paradržavnih instrumenata moći postali su naša stvarnost. To ne može da se ne odrazi na pravnu svijest građana. Neizgrađena pravna svijest doprinosi potiskivanju prava i razvijanju paralelnih, nelegitimnih i nelegalnih linija moći i razaranju prava kao sistema. Nepovjerenje u pravo i institucije demotiviše ljude da upoznaju pravo, čak i u segmentu osnovnih prava i sloboda. Nepoznavanju prava doprinosi i njegova nekonzistentnost i neizgrađenost. Snalaženje u njemu je teško čak i za stručnjake. Često nije jasno šta je pravo, tj.šta važi. Međutim, i kada se ustanovi prostor „važenja“, uopšte nije izvjesno da će on biti primijenjen.
I na kraju, treba naglasiti i značaj pravničke profesije i moralnih kvaliteta primjenjivača prava. ,,Od moralnih kvaliteta primjenjivača zakona, možda mnogo više nego od njihove stručne spreme, zavisi da li će se i koliko određena država približiti idealu pravne države“ (M. Č. Marković).
(Autor je politikolog)