- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Seljaci nijesu rado davali svoju zemlju, pa je samo kroz Zabelu prošlo 86.000 „žitara”, seljaka kažnjenih što zbog neispunjavanja otkupnih obaveza, što zbog odbijanja da uđu u zadruge. Relativni zaborav seljačkih patnji ukazuje na zanimljivu iskrivljenost istorijskog sjećanja. U zajedničkom pamćenju daleko su prisutniji ibeovci, iako je njihov broj manji. Seljaci su organizovali nekoliko pobuna i protesta, kao što su marševi seljaka iz Vrbasa i Smedereva, pobuna u Slavoniji maja 1949. godine, a najveća i najneobičnija je bila buna u Cazinskoj krajini. Tamo su se maja 1950. godine protiv otkupa i zadruga podigli muslimanski krajišnici, a pridružilo im se i nešto Srba iz Slunja, neki od njih bivši partizani i članovi partije. Komandant pobunjenika bio je Srbin Milan Božić, a zamjenik musliman Alo Čović. Muka je sastavila ove ljude koji su se vjekovima više borili jedni protiv drugih nego što su sarađivali. Napadali su Cazin i neka okolna mjesta, vičući „Živio kralj Petar, živjela otadžbina!” Armija je morala da se uključi pa su stotine seljaka pohapšene, nasilno preseljene, a vođe postrijeljane.
Umjesto idealistički iplaniranog socijalističkog preobražaja, zadruge su donijele propast poljoprivrede. Seljačke radne zadruge (SRZ) nijesu postale nosioci modernizacije i povećane proizvodnje na selu (uprkos snovima aktivista o čudotvornim biljkama, svemoćnim traktorima i avionima koji vrše sjetvu), one su u nedostatku mehanizacije, organizacije, a pogotovo motivacije svojih članova uglavnom proizvodile daleko ispod planiranih količina. Lavina novog gradskog stanovništva, koje se po Kidriču povećalo za 40 odsto od 1939. do 1950. godine, kao i ogromna stajaća vojska, iziskivali su sve više hrane, usred te propasti čitave poljoprivrede. Stvari su pogoršale suše iz 1950. i 1952. godine. Još prije suše, režim je morao da objasni kako da zemlja koja je izvozila hranu sada nema ni za svoje potrebe. Blagoje Nešković je na jednom mitingu 1950. godine rekao da su prije rata gladovali čitavi krajevi, pa je zato bilo žita za izvoz. A najzanmljivije objašnjenje dao je Tito 1953. godine, kada se situacija već popravila. On je istakao da narod „jede mnogo hljeba. A vi znate kako naši ljudi jedu hljeb ne na kocke, već na veliku parčad”. Već mu se moglo da tako govori, jer je pristigla američka pomoć.
Sukob Tita i Staljina bio je tako neočekivan, da su mnogi na zapadu s početka vjerovali da je u pitanju fingirani sukob, „trojanski konj” koji treba da obmane zapadne sile. Glavni centri moći rano su prepoznali potencijal koji ovaj sukob ima za Hladni rat. Štab za planiranje politike SAD, kojim je rukovodio Džordž Kenan, glavni američki strateg Hladnog rata, već je 30. juna 1948. godine zaključio: „Prvi put u istoriji međunarodne zajednice jedna komunistička zemlja koja počiva na principima sovjetske države i na sovjetskoj ideologiji, postaje nezavisna od Moskve”. Prvo je zauzet oprezan stav „watchfull waiting”, iliti „budno čekanje”. I Britanci su istog dana zaključili da je bolje u Beogradu imati umekšanoga Tita, nego sovjetsku marionetu. Zaključili su da još ne daju javnu podršku, ne bi li tako poštedjeli Tita od sovjetskih napada da je povezan sa Zapadom.
Kenan nije podržao britanske stavove da treba iskoristiti situaciju i tražiti od Jugoslavije ustupke. Ipak, Tito je morao da čini ustupke. U maju 1949. godine obećao je svom ratnom drugu Ficroju Maklejnu da će prestati da podržava grčke partizane. Oni su ubrzo poslije toga položili oružje. Titu je odluku olakšala smjena u vođstvu grčkih partizana, jer je protivtitovskog Markosa zamijenio prosovjetski Zaharijades. Jugosloveni su okrivljavali Sovjete i satelite za slom grčkih partizana, oni pak „jugoslovensku izdaju”. Kao što smo ranije rekli, i Sovjeti i zapadni saveznici su se držali dogovorene podjele na interesne sfere u Evropi, što se prvo pokazalo u Grčkoj i Poljskoj, a kasnije i u Mađarskoj, tako da grčki partizani nikada nijesu ni imali realnu šansu. Jedini koji je „preplivao”, ili bolje rečeno „preplivavao” (pošto se povremeno približavao objema stranama), sa jedne na drugu obalu Evrope podijeljene Hladnim ratom bio je Tito.
Danas prelazak na zapadnu stranu izgleda kao logičan i prirodan izbor. Malo ko se danas pita da li je Jugoslavija mogla da pođe putem izolacije kao što je učinio Titov nekadašnji sledbenik Enver Hodža? Tito i njegovi drugovi nijesu odmah uskočili u zapadni brod. U početku su neki, kao Kidrič, sumnjali u to da su Sovjeti i Amerikanci napravili neku vrstu dogovora na račun malih naroda. I Tito je u početku sukoba tvrdio da Jugoslavija postaje usamljeno ostrvo pravog socijalizma: „Mrzi nas reakcija na Zapadu, ne vole nas ovi na Istoku, možemo li ovako dalje? Razumije se da možemo, jer moramo, pošto za sada drugog izlaza nema”, rekao je u proljeće 1949. godine.
(NASTAVIĆE SE)