- Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Za mnoge, koji su oznojena lica i do iscrpljenosti radili svoj posao u državnoj službi, taj se „javašluk“ pokazao kao blagoslov. Plemićka pretjerana sloboda je, kao prvo, pružala mogućnost da se na miru razmisli o svemu u slobodnom vremenu: neko je to mogao nasamo sa pravoslavnim molitvenikom da porazmisli o sopstvenoj duši, a neko zajedno sa prevedenim inostranim knjigama o poretku, koji je vladao u Rusiji i njenom mjestu u savremenom svijetu.
Na toj njivi su izrasli neplodan cvijet ruske melanholije i to čudnovato drvo, koje su kasnije nazivali ruskom inteligencijom.
U tim vremenima takve intelektualne hrane je bilo za svačiji ukus, bilo da si poželio da slušaš, gledaš ili čitaš. Mnogo šta nije imalo veze ili sličnosti sa nacionalnom istorijom. Zemljom je upravljala carica-Evropljanka. Prvi put je došao na ruski presto čovjek sa zapadnim mentalitetom, dobrim obrazovanjem i karakterom pragmatika.
Katarina II nije prva žena i nije prva strankinja, koja je vladala ruskom državom, ali se ona upadljivo razlikovala od svojih prethodnica. Samostalna i energična Katarina II nije imala ničeg zajedničkog sa Katarinom I, osim imena. Vladavinu Petrove udovice je pravilnije nazvati epohom Menšikova, jer su se njene lične brige svodile na granice Dvora.
Katarina II je imala više miljenika, nego sve njene prethodnice zajedno, ali nijedan od miljenika nije mogao da očekuje svoj uticaj na nju, kao što je imao Biron na Anu Ivanovnu. Dvije imperatorice, i kao žene i kao carice nijesu ličile jedna na drugu baš ni u čemu.
Nova ruska carica, žena jakog karaktera, ničim nije potsjećala na Anu Leopoldovu. Minih je spasio Rusiju od Birona, a ne bezvoljna vladarka. Prevrat protiv Petra III je predvodila Katarina lično, a ne braća Orlovi, koji nijesu bili sasvim bliski carici, ili njena drugarica Daškova i engleski ambasador, mada su svi oni učestvovali u prevratu.
Utoliko bolje što, radna i vrijedna kao pčela, Katarina II nije ličila na caricu Jelisavetu Petrovnu, koja je vladala državom, kao što je poznato, u dubokoj depresiji i izbjegavala državničke poslove i diplomatske razgovore. Jelisaveta Petrovna je mogla satima da razgovara o vrstama frizura i modelima haljina, ali nije mogla da izdrži ni tri minuta razgovora sa Didroom. Po riječima jednog istoričara, Jelisavetina prepiska se „sastojala od nekoliko beznačajnih zabilješki, u kojima se nije moglo odrediti ili je gori pravopis ili siromašto misli“.
Ovog puta se na ruski tron popela jedna od najistaknutijih žena svoga vremena. Njena vlast je bila neograničena, a autoritet nesporan. Ruski narod je, koji je do tada mrzio „Prusa“ Petra III, pred Katarinom, o čemu postoje dokazi, kao pred živom ikonom palio svijeće u crkvama.
Zajedno sa tim u tradicionalnom pravoslavnom konzervativizmu, ustupajući mjesto prosvećenom apsolutizmu, dolazi do rascjepa. Na primjer, crkva je morala da se pomiri sa odlukom carice da pruži utočište jezuitima, starim neprijateljima pravoslavlja. U to vrijeme, kad su svugdje u svijetu progonili jezuite, a papa zvanično zabranio njihov red u crkvi svojom bulom, oni, zahvaljujući Katarini, ne samo da su dobili utočište na ruskoj zemlji, već su čak i dobro iskoristili taj režim u Rusiji u trajanju od nekoliko desetina godina.
Crkva je pristala i na sekularizaciju sopstvenih teritorija. Istina je, sve to nije moglo da prođe bez skandala. Rostovski mitropolit Arsenije Macijevič je nazvao caricu Judom, zbog čega je raščinjen (bio lišen monaškog čina) i poslat u zatočeništvo. Ali, napominjemo radi poređenja, da su u Francuskoj zbog sekularizacije teritorija sveštenstva bili prinuđeni da izvrše krvavu revoluciju.
Pored jezuita-izbjeglica i francuskih filozofa, čije je knjige Katarina rado čitala, kao i rusko plemstvo, država je u to vrijeme dobila od Evrope još jedan poklon-masonstvo. Po svoj prilici, svaki radoznali ruski plemić, koji nije razmišljao, u to vrijeme se priključije masonima.
Nova moderna igra za odrasle i to beskorisno trabunjanje o tajnama vitezova, što je veoma čudno, brzo se prenosi kao ozbiljan razgovor na moralno poučne, a zatim i na političke teme. Katarina sa velikom zabrinutošću prati sve to, kao „alhemija“, koju je ona s pravom ismijavala u novinskim člancima i pozorišnim komadima i zamjenjuje „hemijom“. Štamparija Novikova ubacuje u društvo nove knjige i nove ideje jednu za drugom kao vruće kolače, pri čemu je većina knjiga porijeklom sa Zapada.
Međutim, moralna dodvoravanja masona, Volterovo bezbožništvo, zapadni merkantilizam i političke propovijedi Didroa, iako su omogućili izrastanje novih izdanaka na tradicionalnom ruskom tlu, ako pažljivo razmotrimo, ni počemu se ne razlikuju od klasičnog evropskog proizvoda.
Ako je Katarinino carovanje i udahnulo u Rusiju dušu, pošteno je reći, da je ta duša primljena sa nemirom i protivljenjem. U tim vremenima, kad je Katarina vladala, počeli su da primjećuju neke osobenosti kod Rusa, koje su, u nedostatku drugih objašnjenja, na Zapadu počeli da nazivaju „zagonetkama ruske duše“.
(NASTAVIĆE SE)