- Piše: Milutin Mićović
Nigdje neljudima nije bilo teže nego u Crnoj Gori. Šta su oni nesrećnici pretrpjeli nije niko opisao! Prosto, bilo je nedostojno zanimati se nečovjekom i neljudima. Za njih je bila rezervisana samo jedna riječ – sikter! Oni se nijesu mogli zadržati ljudima pred očima, osim, pod noge da ostanu.
Riječju „sikter“ zavodio se red. Izgovarala se strasno i autoritativno. U sebi je istovremeno sabirala gorčinu i katarzičnu moć. Kroz nju se čovjek čistio od gorčine i nečistog prisustva nečovjeka i neljudi. Ta je riječ bila oštra kao sablja, i najčešće pravedna kao dobrotvorni oganj.
Niko se nije zanimao njenom etimologijom (što sad ima veze ako je turska ili arapska, i kod njih je isti problem s ljudima i neljudima!), ali svi su znali njeno značenje. Organski su osjećali i primali njen sadržaj, koji je proizvodio dejstvo kao kad zapljusne vatra po obrazu.
Čovjek može da prašta, a nečovjek ne može. I u tome se oštro razlikuju čovjek i nečovjek. Kako će nesretnik da prašta, kad je vazda ispod čovjeka, ispod osnovne mjere čovještva. Nečovjeku je dosta muke što je nečovjek, i ne može nikad iz nje izaći. Čovjek može da ne mrzi nečovjeka, a nečovjek ne može da ne mrzi čovjeka. Istorija nečovjeka je jad, bijeda, zavist, mržnja... Istorija čovjeka je nezamisliva bez borbe, praštanja i ljubavi.
Najveće je polje između čovjeka i nečovjeka, rečeno je. A kako je i nečovjek neki čovjek došlo je vrijeme da vidimo, s velikim istorijskim zakašnjenjem. Ranije se nijesmo imali kad tim zanimati, sad nemamo čim nego tim.
Ali otkad se pojavio nadnečovjek, krenulo je još gore i crnje. A prvo što se desilo - laknulo je neljudima, a ljudi su dopali novih muka. Nadnečovjeka su izmolili neljudi, iz njihove nagomilane bijede i nepočinstava, koja su se taložila vjekovima u nesrećnoj istoriji ljudskoj.
Nadnečovjek je leksička kovanica Ranka Jovovića, i ona vrijedi sama koliko i knjiga pjesama. Pjesnička intuicija je mnogo šta sabrala u tom leksičkom paradoksu. Kad bismo bukvalno preveli značenje riječi nadnečovjek, bilo bi - više nego nečovjek. Ili, ako dovedemo do krajnjeg paradoksa, značilo bi – više nego niko. Otuda nadnečovjek, koji je u osnovi nečovjek, ima nešto što teško sasvladava um...
Nadnečovjek nije samo ono što je on sam po sebi (nečovjek) nego je on i njegova visoka uloga koja mu se povjerava u naopakom društvu i državi. A ulogu dobija režijom naopakog poretka, gdje je planirano vladanje neljudi, nad ljudima.
Nadnečovjek se razlikuje od nečovjeka samo u tome što nadnečovjek mora sasvim da spali savjest, dok u nečovjeku savjest nije potpuno udavljena.
Vladanje neljudi nad ljudima je globalistički trend, a posebno se surovo ostvaruje u državicama koje su predviđene da nestanu - davljenjem. Pretpostavka nestajanja državica i njenih narodića - davljenjem - ispunjava se dovođenjem na vlast domaćih neljudi, koji kad dobiju vlast postaju nadneljudi. Oni će tada, uz globalističku podršku, da raskopavaju temelje svom narodu, da mu brljaju ime, čupaju jezik, lome kičmu.
Ako je nekad u Crnoj Gori neljudima bilo najteže, sad je najlakše. Došlo je vrijeme da se neljudi osvete ljudima za sve muke i prezir koji su im nanijeli tokom cijele istorije Crne Gore. Ne samo da se osvete ljudima, nego i da preoru temelje svog nesrećnog naroda... Gdje nadnečovjek, s neljudima gladnim nečovještva, sve po programu sprovodi ovu proceduru.
Evo gledamo kako nestaje Crna Gora – kako njeni čelnici idu na Kosovo da sretnjikaju Albancima albansko Kosovo. Da im bace pod noge Gazimestan i Kosovski stub, prvo Lovćen, pa onda Visoke Dečane, Pećku patrijaršiju, Gračanicu, Bogorodicu Ljevišku, Prizren – riječju, srpski Jerusalim.
A kralj Nikola je sebe smatrao naslednikom Nemanjića. Krunisao se pod krunom svetog Stefana Dečanskog, pasao je sablju kralja Milutina, oslobađao u Balkanskim ratovima Metohiju, dao u ruke tadašnjem vladici Gavrilu Dožiću (Moračaninu, Crnogorcu) ključeve od Dečana i Pećke patrijaršije.
(Autor je književnik)