-Piše Darko Jovović
Ostalo je zapisano, a i zapamćeno, da su u nekim minulim vaktovima na prostoru današnje Crne Gore moralne norme bile glavna odrednica i odlučujući kriterijum koji je nekoga preporučivao da postane čovjek od ugleda, ili, moderno rečeno, autoritet. Bilo je dosta umnih i učenih glava, prvaka, junaka, pametara, bogataša i domaćina koji su ostajali mali u očima naroda samo zato što su ponekad znali da padnu na ispitima koji se tiču etičkih načela. Džaba se neko trudio da ponese epitet uglednika ako je nekad, možda i u trenutku svoje slabosti, posegao da se, na štetu drugoga, a naročito naroda svoga, domogne nečega što njegovo nije. Takav nije mogao da bude glavešina ni u nekom zaseoku, a kamoli gdje drugo. Od njega su ljudi okretali glavu kao da je gubav. Pamtili su ga i prepoznavali jedino po šestom prstu koji mu je ukaljao obraz, bez obzira na to što se često radilo o nekoj sitnoj krađi. Od toga se nije mogao otarasiti ni u momentima kad je pokazivao da je spreman da učini velika djela, jer ga iskupljivanje grehova nije moglo približiti autoritativnoj poziciji.
No, od uspostavljanja ovovremene moderne crnogorske države običan čovjek se našao u dilemi da li riječ ,,autoritet’’ označava nešto što je dobro ili nešto što je nazadno, znajući da živimo u društvu autokratske i autoritarne organizacije gdje se favorizuju nametnuti uglednici, koji po definiciji imaju uticaj dok takvo stanje traje. Ali ako se čovjek bolje zagleda, primijetiće da je u Crnoj Gori uspostavljena nova formula po kojoj autoritativna ličnost, prije svega, mora da bude, narodski rečeno, dofatna. Takva ličnost je istovremeno i uzor, onaj u kojeg se gleda s oduševljenjem i na koga želi da se liči. Ta dofatnost, da ne kažem sposobnost uzimanja, ili ne daj bože otimanja tuđeg, motorna je snaga pojedinca koja ga gura ka napredovanju do najuzvišenijeg mjesta u društvenoj hijerarhiji.
Posebno je interesantno da su u našem modernom i naprednom društvu „s najrazvijenijom ekonomijom u Evropi“, kako reče popularni „Britva“, roditelji u većini slučajeva, postali prevaziđeni autoriteti. Oni su označeni kao usputna bića koja su tu da stvore djecu, ali bez nekog naročitog miješanja u njihove živote. Postalo je pravilo da djecu vaspitava „društvena elita“ i da vođa definiše njihov razvojni put koji podrazumijeva bliske kontakte s ljudima obučenim da ih izvedu na „pravi put“. Kao prvo, važno je da djeca nauče da se snalaze da od ničega stvore nešto. To znači da se obuče da zavlače ruke u tuđe džepove, jer to je polazna osnova koja odvodi do uzvišene ličnosti, odnosno autoriteta. Jer što se više prigrabi od usta naroda to je mogućnost za sticanje opšteg ugleda veća. A takva priroda autoriteta je utkana u osnovnu kategoriju kada je rukovođenje u pitanju. Tako oni sposobni za džeparenje postaju nadređeni, a oni koji se nekakvim poštenjem zanose postaju podređeni. A po prirodi stvari, podređeni se ne pitaju i od njih treba uzimati sve pa i dušu. No, da bi neko u modernoj Crnoj Gori bio stvarni autoritet on mora, s vremena na vrijeme, da od prevelikog plijena neku crkavicu udijeli onima kojima je, za njihovo dobro, istresao džepove. Tada on postaje poštovaniji, jer pokazuje poštovanje prema uniženima koji ga izuzetno cijene. Na taj način obični smrtnici odustaju od nekih svojih želja podređujući svoje potrebe zahtjevima autoriteta koji čine sve da se što više izdignu iznad mase čiji su pojedinci, kao aktivni građani civilnog društva, procijenjeni koliko i pola jagnjeta.
Zato danas imamo armiju onih koji se obučavaju da preko crnogorskog patenta, koji se uprošćeno zove lopovluk, postanu svjetski autoriteti. Nekima je to pošlo za rukom jer su se izborili da sjednu tamo gdje se okuplja elita koja upravlja svijetom. A to mogu samo odabrani. I što je najvažnije to im je omogućio narod koji nijednog trenutka nije zažalio što je ostao lišen svih zadovoljstava zarad uspjeha novokomponovanih autoriteta. To što su neki učenici od ugleda, pohađajući školu savremene demokratrije, zaradili zatvorske kazne, na putu do sticanja potpunog autoriteta, uopšte i nije važno, jer njima se najviše zavidi. Njihovo vrijeme tek treba da dođe, jer robijati za izvišene ideale je dragocjen doprinos sveukupnom razvoju drage nam domovine. Takvo robijanje je gordo i ponosno i, što je najvažnije, nije sramotno. Kao što nije sramota ni navijati za one koji su najbolji, koji su kadri da izvade buzdovan i pomlate sve koji nijesu u stanju da shvate značaj modernih crnogorskih autoriteta pred čijim se dugačkim prstima i Evropa trese.