-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Bilo je žrtava koje nijesu imale nikakve veze sa izjašnjavanjem o Informbirou. Velika grupa takvih žrtava stradala je zbog ljudske odanosti. Stradale su žene koje nijesu htjele da se odreknu muževa, prijatelji koji nijesu htjeli da potkazuju prijatelje, oni koji su sakupljali pomoć za porodice uhapšenih. Bilo je skoro i slučajnih žrtava sve surovijeg represivnog sistema, kao djevojka koja je pohvalila sovjetski film. Onda ne čudi da je bilo onih koji su pali zbog šale, kao glavni junak Kusturičinog filma „Otac na službenom putu”. Poznati su i slučajevi predratnih komunista kod kojih je odanost proleterskom internacionalizmu i Moskvi premašivala odanost Titu i Partiji, kao što je Hemingvejev prijatelj Mirko Marković, španski borac i profesor univerziteta. Jedan od najtragičnijih slučajeva je Brana Marković, žena Sime Markovića. Ona je uporno odbijala da se pokaje, vjerujući da Udba laže kako je njen muž stradao u Staljinovim čistkama. Mučena u zatvoru, objesila se po izlasku. Pod izgovorom borbe protiv Staljina, uništavani su i drugačiji protivnici. Najuglednije vođe srpskog naroda u Hrvatskoj Brkić, Opačić i Žigić pohapšeni su sa saradnicima 1950. godine, kao pristalice Staljina koje manipulišu nacionalnim pitanjem, a zapravo su bili nezadovoljni položajem srpskih krajeva u Hrvatskoj.
Najozloglašenije mjesto terora nad ibeovcima bio je Goli otok na sjevernom Jadranu. Izgleda da je sam Tito, tokom ljeta i jeseni 1948. godine, donio odluku o osnivanju logora, savjetujući se samo sa Rankovićem. Bilo je ideja da se logor otvori na Paklenim otocima, danas jednom od najluksuznijih ljetovališta kod Hvara. Navodno se vajar Augustinčić sjetio zaliha mermera na Golom otoku. Hrvatska Udba sa Ivanom Stevom Krajačićem sprovela je organizaciju. Pogodnost Golog otoka za držanje sužnjeva otkrili su Austrijanci u Prvom svjetskom ratu, a Korošec, kao ministar policije u kraljevskoj vladi, razmišljao je o logoru za komuniste na nekom jadranskom ostrvu. Izolacija potencijalnih neprijatelja nije bila samo osobina diktatura. Demokratska Amerika je u paranoji poslije Perl Harbora internirala skoro sve svoje građane japanskog porijekla.
Neobičnost Golog otoka sastojala se u tome što su se zatvorenici sami kažnjavali i sami prevaspitavali. Zatvorenici koji su se pokajali, „revidirci” po tadašnjoj terminologiji, zlostavljali su ostale već od dolaska. Mnogo puta je opisana procedura dočeka zatvorenika zvana „topli zec”, koja se sastojala od špalira zatvorenika koji su prebijali pridošlice. Neka vrsta logorske samouprave postojala je i u nacističkim logorima, gdje su kapoi, mahom kriminalci, sprovodili veći dio organizacije logorskog života. Međutim, nastojanje da se logoraši pokaju i prevaspitaju, i to „uz pomoć” svojih već preobraćenih kolega, predstavlja novinu. Ovakav pokušaj da se politički sužnji preobrate nije bio uobičajen u zemljama evropskog komunizma, ali postoje slične pojave u Aziji, što zna svaki gledalac Bertolučijevog „Poslednjeg kineskog cara”. Ali čak ni u Kini, Vijetnamu i Kamobodži to preoblikovanje nijesu sprovodili sami „revidirani” zatvorenici. Izgleda da je tvorac tog sistema prevaspitavanja bio Džemal Bijedić, vodeći bosansko-hercegovački komunista i budući predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije.
Nevjerovatno cinično djeluju novinski tekstovi o tome kako su golootočki sužnji „preplanuli, vedri i radosni”, kako građani Rijeke govore kako divno izgledaju kao da se vraćaju sa ljetovanja, kao i izjave revidiranih o „roditeljskoj brizi” drugova Tita i Marka (Aleksandra Rankovića) i bezgraničnoj zahvalnosti Udbi i Partiji što su ih spasli da ne padnu „još dublje u blato izdaje”. Jedan holandski posjetilac je zadovoljno prokomentarisao: „Pa ovo i nije logor. Sloboda da se kaže šta se hoće, i da se slobodno razgovara sa svakim, pokazuje da je sve što pišu informbirovci laž i pusta izmišljotina”.
Najveći trud u dokazivanju boljševičke i staljinske pravovjernosti jugoslovenski komunisti su ispoljili na selu. Već u odgovoru na sovjetsko pismo od 27. marta CK KPJ, jugoslovensko rukovodstvo se branilo od optužbe da jača kapitalističke elemente na selu, argumentom da je zemljišni posjed u Jugoslaviji ograničen na 30 hektara, a ne na 100, kao u mnogim zemljama narodne demokratije. Tito je na Petom kongresu branio svoju politiku na selu poređenjem sa samim Sovjetskim Savezom, gdje je više od deset godina poslije revolucije na selu dominirao privatni sektor. Ipak je Jugoslovene pekla ta optužba za podršku kapitalizmu na selu, pa su januara 1949. godine, na Drugom plenumu CK KPJ, odlučili da ubrzaju kolektivizaciju na selu, koja je prije toga bila skoro zanemarljiva. Kardelj je pošao od pogrešnih podataka da je 1948. godine dostignut nivo poljoprivredne proizvodnje od prije rata (a dostignut je tek 1955. godine), pa su se stekli uslovi za ubrzavanje izgradnje socijalizma na selu. Milom ili silom, za sledeće dvije godine je zemlja u kolektivnoj svojini u vidu seljačkih radnih zadruga (jugoslovensku verziju kolhoza, a ne opšte zemljoradničke zadruge stvorene na dobrovoljnoj osnovi) skoro upetostručena, sa oko šest na 28 odsto obradivih površina.
(NASTAVIĆE SE)