-Preveo sa ruskog i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
Kad dokaz veličanja Katarine II, obično se spominju sjajne pobjede ruske vojske, teritorijalno proširenje Ruske imperije, obiman zbornik raznih Katarininih zakonskih propisa i svakako blisko prijateljstvo carice sa Volterom. U skrivenoj formi se, vjerovatno, podrazumijeva da čuveni Francuz nije održavao prijateljstvo s bilo kim.
Opšti zaključak je da Petrov vijek „nije bio vijek svjetlosti, već početak svitanja“, a prava svjetlost u Rusiji se pojavila tek sa dolaskom Katarine na vlast.
„Petar je zadivio Evropu svojim pobjedama, a Katarina je pojasnila Evropljanima važnost naših pobjedama” – sa oduševljenjem je pisao istoričar Karamzin. Na kraju, upravo je Katarina II u svojoj čuvenoj „Uredbi“, projektu novog zbornika zakona, u njenom šestom članu, precizno i jasno, odbacujući sve sumnje na taj račun, sasvim zvanično odredila „Rusija jeste evropska država“.
Katarinini protivnici već odavno idu svojim utabanim stazama. Njihovi argumenti su: nezakonito vladanje, korupcija, nemoral i razvrat na Dvoru, želja za samoreklamiranjem, pojačavanje iskorišćavanja seljaka-kmetova, progon neistomišljenika (pri kraju vladavine) i ogromni državni dug koji je vladarka ostavljala u nasledstvo potomcima.
Gore navedeni dokazi obje strane, ipak, nijesu iscrpljeni i sasvim tačni.
Čuveni francuski istoričar Žozef Renan je jednom rekao da „ozbiljna istorija ne mora da pridaje suviše veliki značaj naravima vladara ako te naravi nijesu imale veliki uticaja na sveukupno kretanje stvari i događaja“. Budući da nijedan od Katarininih miljenika nije postao Biron i da je sve najvažnije konce carica držala u svojim rukama, onda kakvog ima smisla usmjeravati pažnju na caričinu spavaću sobu?
Sa druge strane, u tim davnim vremenima su toliko puta pucali topovi raznih naroda po Evropi (sa dozvolom i bez dozvole Rusa) i dosta je složeno da bi se mogao čuti i objektivno procijeniti eho Katarininih plotuna.
Katarinin period vladavine je, stvarno, jedan od najinteresantnijih, ali nije čuven po bitkama ili avanturističkim događajima, već kao period političke i društvene misli u Rusiji. Za vrijeme Katarinine vladavine, Rusi su značajno proširili krug svog čitanja, a u njihovim bibliotekama, pored udžbenika i priručnika iz metalurgije, brodogradnje i vojničkih pravilnika, pojavile su se knjige iz filozofije i politike i upravo tada se u Rusiji pojavilo javno mnjenje. To su dosta dobro shvatili neki savremenici i ne bez rezona tvrdili da ako je Petar Veliki od Rusa napravio ljude, onda im je upravo Katarina udahnula dušu.
Ruski enciklopedijski rječnik iz 1894.godine ovo objašnjava sa manje emocija, ali u principu daje slična objašnjenja iz tog perioda:
„Njena vladavina je jedna od najsjajnijih u ruskoj istoriji; i tamne i svijetle strane njene vladavine su imale ogroman uticaj na kasnije događaje, posebno na kulturni i intelektualni razvoj zemlje... Od njenog dolaska na vlast Rusi su shvatili značaj humanosti i naprednih ideja i počeli da pričaju o pravima čovjeka i da razmišljaju o sreći drugih, koji su slični njima.”
Upravo taj proces „stvaranja ruske duše“ i javnog mnjenja je interesantno propratiti.
Mnogi ruski reformatori, koji su još za vrijeme Petra bili naviknuti na to da jedan dobar puškar vrijedi stotine filozofa i pravnika, prihvatili su se tada najnaprednije politologije Voltera, Didroa, Monteskijea i drugih.
Knjige su uzbuđivale maštu čitalaca iako smisao djela nijesu shvatali u punom obimu. Konflikt Voltera i enciklopedista sa katoličkim sveštenstvom, intrige evropskih feudalaca, sukob različitih političkih pogleda na Zapadu – sve je to bilo veoma daleko od Rusije.
Čitalac često nije mogao da dokuči koji je bio cilj Volterove dovitljivosti i intelekta jer ih je očarao igrom svog uma. Francuska filozofija kao takva, koja je potpuno udaljavala ruskog čitaoca od njene početne i konkretne osnove, primijetno je mutirala i stvorila u Rusiji razvodnjene i čak apstraktne forme.
Ako je za vrijeme vladavine Petra Velikog čovjek postao vrijedan i radan, praktično stvoren je čovjek koji je znao da napravi dobru kuću, ali kojem nije bilo jasno kako da bolje uredi društvo, ili ako je u Jelisavetino „vrijeme plesova“ našminkani kicoš postao antiherojem, čija se inteligencija svodila na osnovno poznavanje francuskog jezika, u Katarinino vrijeme se pojavilo mnogo filzofa sanjara, čiji su se savjest i inteligencija probudili iz sna, ali su im se ruke već počele da odvikavaju od konkretnih poslova.
Svoju protivrječnu ulogu u tom procesu odigrao je dar koji je njen muž Petar III poklonio plemstvu uoči Katarininog stupanja na carski presto. „Javašluk“ plemstva ( t.j. dato pravo plemstvu da po svom nahođenju idu ili ne idu na svoj državni posao) u većini se svodio na besmislen i dosadn život po seoskim zabitima i život okorelih pijanaca. (NASTAVIĆE SE)