-Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Naprosto, naišla je stvaralačka potreba gdje se intenzivnije priželjkivalo snimanje filmova kroz koje će život neposrednije da pulsira. Naime, Pogačić je uspio da upravo na takvim običnim Ijudskim reakcijima izgradi cjelinu u kojoj se najrazličitije informacije i doživljaji skladno dopunjuju u slike i cjeline. One su prožete vrlo jasnim ritmovima koje usmjerava rediteljeva stvaralačka snaga. Ništa nije bezrazložno, čak kada je za trenutak i sasvim površno, jer se već u sledećem kadru dopunjava i uobličava i time dobija svoje mjesto u izrazu. Kamera Aleksandra Sekulovića prati junake ali istovremeno i posmatra stvari oko njih, izražava subjektivne reakcije i iznosi fakta, umije da saopšti ono što je važno, ponekad da pređe preko manje bitnih fakata, da se zaustavi kod svog subjektivnog komentara, da pokuša da i sama postane dio izvjesnih prizora ili mogućih reakcija, što sve doprinosi plastičnoj ubjedljivosti filma.
Tako je Vladimir Pogačić snimio film izvorne neposrednosti, lišene psiholoških opterećenja, podvojenosti između aktera i njihove okoline, u kojoj upravo njihove međusobne isprepletenosti nastaju, oni neophodni unutrašnji podsticaji i dramski ritmovi koji dovode do uzbudljivih scena. Slika svakodnevne realnosti tako je ispunjena ljudskom subjektivnošću pa je sve lako shvatiti, pokrenuti i opravdati. Film se stoga može doživjeti i kao otkrivanje suštine stvarnosti kroz subjektivne utisike, pokret, muziku, maštovitost i sve ono što se na kraju objektivizira kao pravi kontakt sa životom. Dokumentarnost nije prešla u prazno uopštavanje niti prevazilaženje situacija, ali se zato izjednačila u mnogo čemu sa istinom i učinila da film zadobije potpuni unutrašnji umjetnički integritet, da postane djelo koje razbija, s jedne strane, konvencije tamo gdje se na njima toliko insistiralo, a, s druge, da afirmišu mogućnosti autorskog djelovanja i u običnim svakodnevnim stvarima i na marginama velikih tema i sudbonosnih događaja. Pogačić je ispoljio u punoj mjeri stvaralačko osjećanje prerna životu i zato film „Subotom uveče” nagovještava svojom otvorenošću i lakoćom nove izražajne mogućnosti domaćeg filma. Pogačić je samouvjeren reditelj, i čini se da je više vjerovao sebi nego scenariju. Naravno, ne precjenjujući sebe, iako znajući da slikom može da nadogradi scenario. Neki kritičari su smatrali da možda iz njega nije izvukao sve što je mogao. Jedno malo prelistavanje teksta to nedvosmisleno potvrđuje. Ostajao je, na nekoliko mjesta, malo hladan zanatlija pred onim što mu se – kao reditelju neposrednije nudilo, što bi – u jednom malo drugačijem, malo prisnijem tonu, još bolje, još iskrenije zazvučalo. Uostalom, ovaj film pripada, sasvim izvjesno – najvišem dometu jugoslovenskog filma. Nedostataka ima, i o njima je riječi bilo, ali oni se primjećuju samo iz jednog aspekta: mjereno najstrože, onako kako to traži neosporni autoritet Vladimira Pogačića. Film je imao velikog odjeka među mladim sineastama u svim našim, jugoslovenskim centrima, u priličnoj mjeri je ohrabrio sve one koji su tražili promjene u repertoarskoj orijentaciji naših producenata, a naročito u samom izrazu i zbog toga ga je kritika s pravom smatrala pretečom jednog novog stila koji će biti afirmisan tokom šezdesetih godina.
Pojavio se u pravo vrjeme, izvršio je uticaj na mnoge mlade reditelje i autore da još smjelije individualiziraju svoja htjenja i da umjesto bezličnog i isforsiranog filma dođu do djela slobodnog, istinski savremenog, subjektivnog, svježeg i neposrednijeg filmskog izraza. Ujedno ovaj omnibus film, koji je nazvan „Subotom uveče”, predstavlja i jedno od najboljih ostvarenja Vladimira Pogačića.
KRAJ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.