-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Možda je najvažniji bio Staljinov zazor od Titovih neumjerenih spoljnopolitičkih ambicija. Titova Jugoslavija je poslije Drugog svjetskog rata bila zemlja koja je pokazivala najveću agresiju prema Zapadu, a Tito je imao ozbiljne namjere da zavlada makar Balkanom, što ne samo da bi ozbiljno ugrozilo Staljinove odnose sa Zapadom, već bi stvorilo i prejakog drugog vođu evropskih komunista. Tito nije bio usamljen u svom snu o balkanskoj, ili čak kakvoj široj federaciji. Georgi Dimitrov je išao čak i dalje od Tita. Januara 1948. godine pomenuo je u intervjuu da će narodi narodnih demokratija Rumunije, Bugarske, Jugoslavije, Albanije, Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i Grčke sami odlučiti da li će formirati federaciju ili konfederaciju. Staljin se odmah naljutio i zbog toga što je ta izjava data bez konsultacija sa Moskvom, a i zato, kako je napisao u telegramu Dimitrovu, što izaziva komplikacije u odnosima sa Anglo-Amerikancima. „Pravda” je u komentaru uredništva javno napala ideju „problematične i izmišljene federacije ili konfederacije”. Ni Tito nije podržao ovakvu pregolomansku ideju. Dimitrov se ubrzo „samokritikovao”.
Sovjeti su početkom februara 1948. godine pozvali Tita i Dimitrova da dođu u Moskvu. Tito je svojim nepogrešivim instinktom za opasnost izbjegao da ode, rekavši da se ne osjeća dobro, iako je u pitanju bio trojni sastanak najvišeg nivoa, na kome su bili najviši sovjetski, bugarski i jugoslovenski rukovodioci, ali bez Tita.
Staljin je predložio što brže formiranje jugoslovensko-bugarske federacije. Nije sasvim jasno otkud ta nagla žurba. Možda je mislio da preko Dimitrova obuzdava preambicioznog Tita. Ili je možda u pitanju bila za Staljina karakteristična sklonost provokacijama, isto kao kada je nekoliko dana ranije zapanjio Đilasa izjavivši, uz odgovarajući gest rukom i ustima, kako nema ništa protiv da Jugoslavija proguta Albaniju. CK KPJ je konačno odbacio ideju o federaciji sa Bugarskom 1. marta 1948. godine.
Još više je Staljina naljutila jugoslovenska politika prema Albaniji. Iako je nudio „gutanje” te zemlje, negodovao je što su Jugosloveni u januaru 1948. odlučili da upute jednu diviziju u Albaniju, da bi od rejona Korče napravili svoju vojnu bazu ne bi li pomogli Albancima da se brane od eventualnih upada iz Grčke. To su učinili bez konsultovanja sa Sovjetima. Molotov je tim povodom Titu uputio oštar protest. Tito je sovjetskom ambasadoru Lavrentijevu pokušao da objasni kako su Albanci tražili upućivanje te divizije, te da je ta odluka povučena. Lavrentijev je onda podsjetio Tita kako nije prvi put da se ne konsultuje sa Moskvom, pominjući Bledski sporazum sa Bugarima. Tito je oćutao to „podsjećanje”. Odmah zatim uslijedila je februarska posjeta Bugara i Jugoslovena Kremlju. Tamo ih je Staljin napao da svojim postupcima komplikuju odnose SSSR-a i zapadnih saveznika. Primorao je Kardelja i Dimitrova da potpišu poseban protokol o obavezi konsultovanja sa Sovjetskim Savezom u vezi sa važnim spoljnopolitičkim pitanjima. To je bio poslednji sastanaka sovjetskog i jugoslovenskog vrha pred sukob. Dok su se vraćali kući, u Rumuniji su već poskidane Titove slike sa zidova. Znakovito, u Albaniji su Titove slike poskidane već u drugoj polovini 1947. godine.
Tito je 1. marta 1948, prvi put od kada je na Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu izabran Centralni komitet i kada je on potvrdio svoj položaj generalnog sekretara Partije, sazvao proširenu sjednicu Politbiroa CK KPJ. Tokom tih skoro osam godina nijesu se sastajali ni Politbiro ni Centralni komitet, niti se tačno znao njihov sastav. I ovaj put, Titu je potrebna podrška najvišeg partijskog tijela. Tito je otvoreno rekao da su odnosi sa Sovjetima došli u ćorsokak i ponudio svoju ostavku. Naravno, svi su burno negodovali na pomen ostavke, sem Sretena Žujovića, koji je ćutao. Odbačena je ideja o federaciji sa Bugarskom, a čule su se optužbe na račun „degeneracije sovjetske države” i sovjetskog „velikodržavnog šovinizma” (Kardelj, Tempo). Žujović je po svoj prilici dostavio bilješke sa ovog sastanka sovjetskoj ambasadi, pa su Sovjeti reagovali već za nekoliko nedjelja povlačenjem svih sovjetskih vojnih i civilnih savjetnika i instruktora iz Jugoslavije sa objašnjenjem da su „okruženi nedruželjubljem”. Tito je dan poslije tog povlačenja poslao pismo Molotovu, tvrdeći da nema nedruželjublja i nepovjerenja prema Sovjetima. Onda je na simbolični datum, 27. marta, uslijedilo pismo Staljina i Molotova u ime CK SKP (b), sa ozbiljnim ideološkim optužbama. O tome kako u Jugoslaviji jačaju kapitalistički elementi na selu, kako je jugoslovenska partija pozajmila „trulu oportunističku teoriju” Bernštajna, Folmara i Buharina, da se Partija rasplinula u Narodnom frontu i da se ne može smatrati marksističko-lenjinističkom i boljševičkom. Održan je aprilski plenum CK SKJ, u čijem je odgovoru najvažniji sledeći stav: „ma kako neko od nas voli zemlju socijalizma SSSR, on ne smije ni u kom slučaju manje voljeti svoju zemlju...”
(NASTAVIĆE SE)