-Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Ova stara i dobro poznata priča ispunjena je bogatim unutrašnjim sadržajem, pa kameri ostaje samo da zabilježi one bezbrojne, suptilne, tragikomične i emocionalno naglašene pojedinosti koje iz sebe reflektuje Milan Srdoč. Režija je to znalački iskoristila i svoju strukturu gradila upravo na njegovim emocijama, toplini, tužnim očima, izgledu, potištenosti, tragici i intenzitetu koji se na tome neprekidno osnažuje. Doktorova tuga dobija u svom finalu značenje koje prevazilazi njegovu pojedinačnu sudbinu. Zahvaljujući tome, film je dobio neobičnu atmosferu, slojevitost, unutrašnji smisao i ljepotu koja je rijetko prije toga u ovakvoj kompozicji viđena u domaćem filmu. Poslednja priča je sva u znaku opisa atmosfere igranki i susreta mladih željnih ljubavi. U ovom filmu nije bilo parola i izvještačenosti, tako da je film prihvaćen ne samo kao osvježenje, nego i kao nagovještaj novog odnosa prema stvarnosti. U ovoj priči nalazimo najljepše scene koje je Vladimir Pogačić realizovao u svome tako raznolikom i velikom opusu. Završna priča „Svira odličan džez” predstavlja opis jedne igranke koje su u to vrijeme priređivane na poznatoj terasi bioskopa „20. oktobar”.
I to je jedno obično subotnje veče kada se okupljaju mladići i djevojke, igraju uz dobru muziku i uz put se zabavljaju otkrivajući svoje ljubavi, nježnosti, iluzije i ljepotu mladosti. Kroz sve to protkana je jedna nježna i sentimentalna priča o prvoj ljubavi. Muzika ovdje ima veoma važnu dramaturšku funkciju, jer se upravo sa njenim tonovima i ritmovima smjenjuju emocije i uzbuđenja. U svemu tome primjetno je i isticanje žargona kojim se služe mladići u velikom gradu. Iznijeto je i nekoliko zapažanja o raznim pojavama i karakterima omladine. Sve to, naravno, ima i svoj zaplet, ali je i on izveden bez pretjeranog naglašavanja i u formi koja ne odudara od svega onog što sadrži cio omnibus. „Subotom uveče” je film koji, upravo zbog svega ovoga, pruža mogućnost za različita tumačenja. Vidjeti u njemu samo film koji računa sa publikom nije kompletan utisak. Ma kako naizgled sve bilo nepretenciozno, Pogačićev izraz se iskazuje kroz atmosferu pune autentičnosti. A to je upravo ono što natkriljuje reporterske opservacije samog scenariste. Priče ostaju na nivou skica i bez pretenzija da sve kažu do kraja. Ali i takve nagovještavaju mnoge dramatične obrte, probleme i psihološke doživljaje, koje je nemoguće odvojiti od aktera i pretvoriti u zabavno štivo. One su toliko ugrađene u situacije da se snaže subjektivnošću i autentičnošću koja iz toga proizlazii. Iskrenost je svuda dominantna. Ljubavna osjećanja su neposredna, ležernost je vidljiva, tuga se ne skriva, sve je daleko od pomisli na bilo kakvu manipulaciju ili ilustraciju unaprijed sročenih stavova i film u svim svojim vrlinama i manama istinski pripada životu. U prvoj priči to je ispovjest dvoje mladih, koji su odavno već muž i žena, ali se ipak sastaju po parkovima, a u drugoj, koja je vjerovatno i literarno najzanimljivija, napravljen je izuzetno suptilan portret o jednom fantastičnom pokloniku boksa koji nije u stanju da obezbijedi ulaznicu za svoga miljenika. Zahvaljujući glumačkoj bravuri Milana Srdoča i suptilnoj režiji Vladimira Pogačića, to je postala antologijska storija jugoslovenskog filma. To nisu nikakve filmske samoobmane, zato je i rađen jednostavno i bez afektiranja. Komično sa sjetnim tonovima izvire iz same strukture filma i zato u njemu ima toliko nježnosti, prisnosti, oplemenjene svakodnevne dokumentarnosti i psiholoških reakcija na sopstveni i tuđi život.
Nastaviće se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.