-Prof. dr Predrag J. Marković
Među nebrojenim knjigama napisanim o Josipu Brozu Titu, knjiga istoričara prof. dr Predraga J. Markovića i književnika Vladimira Kecmanovića „Tito – pogovor”, koju je 2012. godine izdao beogradski „Službeni glasnik”, zauzima posebno i istaknutije mjesto u odnosu na druge. Dva ugledna stvaraoca o doživotnom jugoslovenskom predsjedniku napisali su paralelno, iz svojih uglova i na svoj način, zanimljive stranice – Marković u dijelu knjige „Tito i njegovo doba”, a Kecmanović u dijelu knjige naslovljenom „O bičevima i konjima”.
Između ostalog, Marković je u svom dijelu knjige opisao i Titov sukob sa Staljinom 1948, Rezoluciju IB-a, ali i Titov vješti zaokret ka Zapadu, njegov kasniji odnos prema Tršćanskoj krizi i razlaz sa Milovanom Đilasom. Upravo to je i ono što sadrži naš feljton, priređen uz ljubazno odobrenje autora i izdavača ove vrlo vrijedne i zapažene knjige.
Predrag J. Marković jedan je od najistaknutijih srpskih istoričara, doktor je istorijskih nauka i naučni savjetnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu. Bavi se društvenom istorijom Jugoslavije i posebno istorijom Beograda, kome je posvetio dvije mnogorafije, a za jednu od njih, „Beograd između Istoka i Zapada”, predgovor je napisao Dobrica Ćosić, njegov stric. Predavač je na više fakulteta.
Sa Miroslavom Damnjanovićem autor je prvog srpskog licencnog kviza „Visoki napon”. Kao dvadesetčetvorogodišnjak učestovao je u pretposlednjem ciklusu kviza „Kviskoteka”, emitovanom na području SFRJ, i dva puta prije finala obarao njegov rekord po broju osvojenih bodova, da bi u finalu pobijedio svog zeta Aleksandra Saljnikova. Markoviću nije strana ni politika, pa je već duže vremena potpredsjednik Socijalističke partije Srbije.
Godina 1948. je jedna od najneočekivanijih, najdramatičnijih prekretnica savremene istorije, i to ne samo kada je Jugoslavija u pitanju. Staljin i njegovi saradnici su za revizionizam optužili Tita i njegove ljude, koji su izgradili možda najboljševičkiji režim u Evropi izvan SSSR. Razloga za sukob je bilo više. Jugosloveni su rano počeli da ističu jedinstvenost svoje revolucije. A upravo je te 1948. godine Staljin riješio da ukloni sve što je štrčalo u dijelu Evrope pod njegovom kontrolom. Nimalo slučajno, prve faze u sovjetsko-jugoslovenskom sukobu preklapaju se sa dva dramatična događaja u sovjetskoj sferi. To su komunistički puč u Čehoslovačkoj u februaru 1948. godine, neposredno pred prvo optužujuće pismo CK SKP(b) Titu i članovima CK KPJ. Čehoslovačka je bila zemlja sa vrlo razvijenim demokratskim institucijama, u kojoj komunisti nipošto nijesu imali apsolutnu vlast. Drugi važan događaj jeste blokada Zapadnog Berlina, koja je započela nekoliko dana nakon zasijedanja Informbiroa u Bukureštu, na kome je donijeta Rezolucija IB-a o stanju u KPJ. Zapadni Berlin je bio trn usred sovjetske okupacione zone, ogroman podsjetnik neuspjeha u pokušaju da Njemci većinski iskreno zavole sovjetski režim. Događaji u Čehoslovačkoj i Berlinu izazvali su paniku, a zatim i mobilizaciju na Zapadu. Tako će Zapad postati spreman da iskoristi svaku sovjetsku slabost ili nejedinstvo u sovjetskom taboru, a Staljin još odlučniji da svoje satelite stavi pod najčvršću moguću kontrolu. Ali Titova država nikako nije mogla da bude puki nesamostalni satelit. Jedan od najdarovitijih britanskih diplomata Frenk Roberts, koji će kasnije biti ambasador u Beogradu, kao savjetnik u Moskvi je još februara 1947. godine iznio mišljenje da postoje izgledi za sukob Titovog „jugoslovenskog nacionalizma” i kremaljskog „internacionalnog komunizma”. Britanski ambasador u Beogradu Čarls Pik smatrao je da za takav obrt nema nikakvog izgleda. I američki diplomata u Beogradu Džon Kebot istakao je tog ljeta mogućnost otpora „ruskoj dominaciji”, i to iz redova partizana, a ne iz redova građanske opozicije, kada tom „muževnom, nacionalnom i nezavisnom narodu” dosadi rusko tutorstvo. Priča o posebnosti je tačna samo kada je riječ o načinu dolaska na vlast i podršci stanovništva. Jugoslovenski komunisti su velikom borbom došli do vlasti, a bili su spremni da je čuvaju od svakoga napada, čak i od ruskog, kako je to objasnio njihov kratkovjeki saveznik Dragoljub Jovanović. Što se tiče ideologije i režima, Tito i njegova partija nijesu od početka gradili poseban put u socijalizam, kako je glasila legenda koju su kasnije sami stvorili. Naprotiv. Đilas opisuje da je Kardelj negodovao na sastanku u Škljarskoj Porembi, dok je slušao Vladislava Gomulku kako govori o poljskom putu u socijalizam. Međutim, kao i Kinezi i Albanci, Jugosloveni su se razlikovali od ostalih po tome što su manje-više sami osvojili vlast, a nijesu bili dovedeni iz Moskve. Zato će se sve te tri zemlje sa samostalnim komunističkim gerilama na kraju otrgnuti od sovjetske dominacije.
(Nastaviće se)