-Autor: Branko Milanović
Malo je ljudi koji razumiju pozadinu aktuelne histerije zbog „lažnih vijesti“, a gotovo niko ne pokušava da stvar ispita u istorijskom kontekstu i shvati zašto se problem javlja baš sada.
Širenje ove histerije, naročito u Sjedinjenim Državama, predstavlja donekle razumljivu reakciju na gubitak monopolskog položaja koji su anglo-američki mediji imali u svijetu, naročito posle 1989, mada je monopol praktično uspostavljen još 1945.
Brojni su razlozi za kvazi-monopol Zapada u periodu od 1949. do 1989. (nazovimo to fazom 1): neuporedivo veća količina informacija koju su proizvodile kuće kao što su Bi-Bi-Si i kasnije Si-En-En u odnosu na nacionalne medijske kuće u mnogim zemljama; veći globalni domašaj medijskih servisa na engleskom jeziku koji su pokrivali čitav svijet, dok je većina nacionalnih medija jedva izdržavala nekoliko dopisnika u dvije ili tri najvažnije prestonice; širenje engleskog jezika; i konačno, ali ne i najmanje važno, visok kvalitet emitovanih vijesti (recimo, više vjernosti istini) u odnosu na vijesti nacionalnih medija.
Prednosti zapadnih medija posebno su bile privlačne Evropljanima s druge strane Gvozdene zavjese, gdje su države sprovodile strogu cenzuru, pa je Sovjetski Savez morao da ometa signale zapadnih radio stanica. Ali i u ostatku svijeta zapadni mediji su iz gore navedenih razloga često bili bolji od lokalnih medija.
Pažljiviji čitaoci su primijetili da sam globalne angloameričke medije dosad poredio samo sa nacionalnim i lokalnim medijima. Razlog je što su jedino angloamerički mediji bili zaista globalno dostupni, dok su ostali (zbog nedostatka sredstava ili ambicije, državne kontrole ili jezičke barijere) bili ograničeni na nacionalni okvir. Američki i engleski mediji nisu imali dostojnog konkurenta u malim nacionalnim medijskim kućama. Razumljivo je što su u takvoj situaciji bili u stanju da kontrolišu političke narative, u mnogim slučajevima u cjelosti. Ne samo da su zapadni mediji presudno uticali na mišljenje stanovnika Zambije o Argentini i obratno (jer stanovnici Zambije u domaćim medijima nisu mogli pronaći praktično ništa o Argentini, i obratno), već su, što je još važnije, zahvaljujući otvorenosti i kvalitetu izvještavanja bili u prilici da utiču na narative i unutar Zambije i unutar Argentine.
Globalna konkurencija s kojom se Zapad u tom periodu nosio nije vrijedna pomena. Kineski, sovjetski i albanski kratkotalasni radio emitovao je programe na više jezika, ali njihove priče su bile toliko monotone, dosadne i nerealistične da su i oni koji su ih povremeno slušali to činili samo da bi se zabavili.
Zapadni medijski monopol se proširio s padom komunizma (neka to bude faza 2). Bivše komunističke zemlje, čiji su stanovnici krišom slušali Slobodnu Evropu, bile su spremne da povjeruju u istinitost svega što dolazi iz Londona i Vašingtona. Neki od tih medija su se doselili u bivši Istočni blok (Radio Slobodna Evropa danas ima sjedište u Pragu).
Ali, medeni mjesec globalnog zapadnog monopola počeo je da se primiče kraju kada su drugi shvatili da u jedinstvenom medijskom prostoru koji je stvoren zahvaljujući globalizaciji i internetu i sami mogu pokušati da djeluju globalno. Širenje interneta omogućilo je da se emisije i vijesti producirane na španskom ili arapskom mogu pratiti bilo gdje u svijetu. ,,Al Džazira’’ je bila prva medijska kuća koja je načela, a onda i srušila zapadni monopol na oblikovanje bliskoistočnog narativa, i to na Bliskom istoku. Onda je uslijedila faza 3. Turski, ruski i kineski kanali učinili su isto. Ono što se dogodilo sa informativnim programima ponovilo se u još jednoj oblasti u kojoj je angloamerički monopol bio neprikosnoven. Globalne TV serije koje su se izvozile širom svijeta nekada su dolazile isključivo iz SAD i Engleske, ali onda se pojavila uspješna konkurencija u Južnoj Americi, Indiji i Turskoj, a u poslednje vrijeme i u Rusiji. Zapravo, neki od novopridošlica potpuno su izgurali američke i engleske serije sa svojih „domaćih“ tržišta (u slučaju Turske domaće tržište podrazumijeva i veći dio Bliskog istoka i Balkan).
Faza 4 je nastupila kada su nezapadni mediji shvatili da mogu pokušati da konkurišu monopolskim informativnim programima zapadnih medija na njihovom terenu. To čine ,,Al Džazira’’, ,,Raša Tudej’’, CCCT i drugi koji ulaze na globalno tržište sa svojim programima na engleskom jeziku (a zatim i na francuskom i španskom) i prave emisije i vijesti za globalnu publiku, uključujući i američku.
To je velika promjena. I zato sada trpimo histerične reakcije na „lažne vijesti“: prvi put se događa da nezapadni mediji kreiraju ne samo sopstvene globalne narative već nastoje da grade i narativ o Americi.
Za ljude iz malih zemalja (kao što sam ja) to nije ništa neobično: navikli smo ne samo da nam stranci postavljaju ministre, nego i da budu sveprisutni u medijskom prostoru i vrše snažan uticaj na narativ o lokalnoj istoriji i politici, često zahvaljujući visokom kvalitetu njihovih vijesti i znanju. Ali za mnoge stanovnike Amerike i Engleske to je šok: kako se stranci usuđuju da se miješaju u narative njihovih zemalja?
Moguća su dva ishoda. Jedan je da američka javnost shvati da sa globalizacijom čak ni najveće zemlje, kao što je SAD, nisu zaštićene od uticaja drugih; čak i SAD je, u odnosu na ostatak svijeta, „mala zemlja“. Druga mogućnost je da histerija dovede do fragmentacije prostora interneta, što Kina, Saudijska Arabija i drugi već čine. Onda ćemo umjesto globalne platforme otvorene za različita mišljenja dobiti situaciju koja je prethodila 1945. godini, svijet nacionalnih „radio stanica“, lokalnih interneta, zabrana stranih jezika (možda i stranaca) na nacionalnim mrežama – čime će se globalizacija slobodnog mišljenja okončati i završićemo u pravovjernom nacionalizmu.
PS. Ovakve tekstove nećete pronaći u svojim lokalnim medijima. Zato nam je potreban inter-net, a ne nacional-net.Peščanik.net