- Autor: Miroslav Filipović
Onima koji nikada nisu čuli za Roja Orbisona vijest da taj popularni muzičar uskoro kreće na turneju po Velikoj Britaniji ne govori mnogo. Tek kada im kažete da je pjevač plačljivog glasa, čiju su pjesmu ,,Oh Pretty Woman’’ sigurno čuli bar jednom umro prije 30 godina, vaša će opaska i kod njih pobuditi pažnju.
Možete im tada spomenuti i da je Roni Džejms Dio, takođe preminuli pjevač grupa ,,Rejnbou” i ,,Blek Sabat”, krajem prošle godine započeo turneju predvidivog naziva ,,Dio Returns”. I Orbison i Dio nisu, naravno, nekim čudom doslovno vaskrsnuli, jer tu bi vijest zasigurno registrovali i oni koji za pomenutu dvojicu nikada nisu čuli. Na turneji su, naime, njihovi hologrami, koji ih, kao u Orbisonovom slučaju, održavaju u životu i decenijama nakon smrti.
Na Superboulu, američkom fudbalskom spektaklu održanom prije desetak dana u Mineapolisu, živuća pop zvijezda Džastin Timberlejk upriličio je nastup s pokojnom pop mega-zvijezdom Princom, koji je tako u svom rodnom gradu takođe oživio u trodimenzionalnom hologramskom obličju. Za razliku od Orbisonovog sina i Diove udovice, koji su ushićeni scenskom reanimacijom svog oca, odnosno muža, Princova porodica nije bila nimalo oduševljena njegovim ,,ustajanjem iz groba”, budući da je on sam još za života prezirao takvu vrstu uskrsnuća.
No, ko pita familiju, fanovi su važniji. Hologramski identiteti preminulih zvijezda, koje kreiraju i čija prava posjeduju brojne kompanije u tom skupom, ali i unosnom biznisu, sve su popularniji, jer lista preminulih pop zvijezda iz godine u godinu neumitno biva sve duža. Sjetimo se i da je blaženopočivši Elvis Prisli otpjevao duet s Selin Dion u finalu ,,Američkog idola” 2007. godine, a legendarni američki reper Tupac Shakur spektakularno je ,,oživio” i nastupio na festivalu ,,Coachella” 2012. godine, deceniju i po nakon što je ustrijeljen na ulici.
Čini se da u budućnosti, koja je u neke dijelove svijeta već odavno stigla, više nećemo znati ni ko je živ, a ko mrtav. Gdje god se čovjek okrene, slavni mrtvaci ustaju iz grobova, dokazujući tezu da je u industriji zabave smrt tek usputna nezgoda u karijeri. U stvari, smrt je unosan biznis, a pomenuta industrija u digitalnom dobu ne živi samo od klasičnih memorabilija, ,,tribute to” koncerata i reizdanja starih albuma preminulih zvijezda, već i od njihove reanimacije.
Hologrami ne nude samo iluziju života mrtvih, nego i iluziju same smrti. Smrt je vrlo živ segment popularne kulture, koja nam isporučuje ne samo priču o besmrtnosti umjetnikovog djela, već i samog umjetnika. Hrišćanski motiv uskrsnuća u virtuelnoj stvarnosti današnjeg posthumanog društva dobio je posve novu dimenziju. Digitalno uskrsnuće preminulih pjevača (s mrtvim glumcima to je, ipak, teže izvodljivo) sada je već dio utabane staze kojom ide globalna industrija zabave. Smrt se eksploatiše i na njoj se zarađuje, a mrtve pop-zvijezde su i dalje ,,funky” i ,,sexy”.
A s ove strane života ušli smo u razdoblje kada biološka neumitnost sustiže heroje naše mladosti. Generacije koje su odrastale 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka suočavaju se sa smrću pjevača, glumaca, pisaca... koji su obilježili njihove formativne godine. Čitava jedna era pop-kulture je na izdisaju i, bez ikakvih zlokobnih primisli, valja znati da će u idućih desetak godina s ovog svijeta otići većina onih (preostalih) koji su nas svojim stvaralaštvom odredili i lično i kolektivno.
U poslednjih nekoliko godina umrli su Dejvid Bouvi, Princ i Majk Džekson i Leonard Koen. Otišli su i Marquez i Mirko Kovač i Ginter Gras. Nema više među živima ni B.B.Kinga, Čak Berija, Rodžera Mura, Muhameda Alija... S nama više nisu i Umberto Eko, Esma Redžepova, Sem Šepard, Hju Hefner... Umrli su Prle, Smoki, Bata i Boris. I Arsen i Kemo. Odlazak junaka naših mladosti (namjerno pišem u množini, jer niz je generacija zahvaćenih tom zvjezdanom korotom) dokaz je i našeg starenja.
U popkulturnom sazviježđu smrt je, kako rekoh, usputna nezgoda, nešto poput istegnuća mišića. Bližnji će osjetiti njihov fizički izostanak, ali industrija slave i besmrtnosti već je toliko tehnološki moćna da mrtve održava u životu i iz njih crpi novu kreativnu energiju. U globalnim koordinatama život poslije smrti nastavlja se u bespućima virtuelnih stvarnosti i hologramskim iluzijama. U našim lokalnim koordinatama još uvijek smo nekako prizemljeniji, nevirtuelni.
Znamo da Ljubiša Samardžić više neće glumiti, a Arsen komponovati i pjevati čak ni hologramski. Naričemo nad smrću bližnjih junaka i idola. Njihove smrti doživljavamo životnije, tragičnije i beznadnije. Kad ode, nama nedostaje opipljiv čovjek, ne laserski hologram.
Al Jazeera