-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U Beogradu Marića pozivaju jedino iz Doma omladine – tamo je u zimu, na veoma posjećenoj tribini, na trećem spratu, govorio o simbolizmu, a u proljeće 1971. o smrti u modernoj filozofiji. „Smrt” – prema njemu „nije retorska nego životna, egzistencijalna strava”, „filozofi nijesu nikada išta otkrili, oni samo konstatuju krizu smrti...” Ljetnje ferije provodi u Provansi. Početkom mjeseca je u novosadskom „Dnevniku” objavljena ova bilješka: „Kako smo čuli iz inače dobro obaviještenih izvora, jedan od najboljih poznavalaca svjetske književnosti i profesor na novosadskom Filozofskom fakultetu Sreten Marić uskoro treba da ode u penziju. Među njegovim studentima ova vijest je primljena sa podijeljenim osjećanjima, ali je jedno sigurno: nedostajaće im ona „specijalna” pitanja po kojima je profesor Marić ušao u anegdote koje će se prepričavati među studentima. Kao, recimo, ona da profesor u odgovoru o romanu „Ana Karenjina” traži i takve detalje kao što su – broj voza pod kojima se nesrećna Ana bacila...”
Vratio se krajem septembra deprimiran zbivanjima u političkom i javnom životu Vojvodine i Srbije – političke hajke na listove i studente, na profesore i pisce. Na njegovom fakultetu su održavani neprekidni partijski sastanci. Početkom oktobra smo otišli na fudbalsku utakmicu „Vojvodina” – „Crvena zvezda”. Navijali smo, ali i „džakali” o svemu – on je bio svjež, sa plavim platnenim kačketom i muštiklom u uglu usta... Rekao mi je da je nezadovoljan uređivačkom politikom „Ljetopisa Matice srpske” i da će uskoro podnijeti ostavku u uredništvu. Pitam – mogu li to da objavim u „Politici”, a on će: „Pa ne bih ti ni rekao da sam htio da krijem...”
Krajem mjeseca je ta vijest objavljena. U januarskom broju „Ljetopisa”, međutim, izašla je bilješka o promjenama u uredništvu; Sreten Marić je podnio ostavku na položaj urednika, „zbog zauzetosti i čestog odsustvovanja iz zemlje”: „Uredništvo „Ljetopisa” teško je pristalo na ostavku dr Marića, koji je ne samo doprinosio, svojim znanjem i obaviještenošću, svojim visokim ukusom i zahtjevima, boljem uređivanju časopisa, nego i uticao na uređivački kolektiv da njeguje najviše kriterijume”. Na njegovo mjesto izabran je filozof Jovan Ćulum.
„Nolit je 1972. objavio novu Marićevu knjigu „Protejska svest kritike”, posvećenu supruzi Nikol. U njoj su sabrani ogledi i eseji poslednjih godina štampani kao predgovori izdanjima Helderlina, Eshila, Sosira, Don Kihota, Levi-Strosa... Krajem septembra se javio iz Nojšatela, zamka u kome se održavaju međunarodni susreti intelektualaca. Tema skupa – „Moderni čovjek i njegova slika prirode”. On je podnio saopštenje o savremenoj filozofiji i prirodi. Učestvovali su i Pjer Emaniel i Žan Divinjo, sociolog kulture, zatim niz istaknutih arhitekata, pisaca, matematičara, istoričara, slikara. Medijator je bio Emaniel.
U jesen, kada je došao u Novi Sad, dočekale su ga neprijatnosti. Neko je predložio da Marić pređe u Beograd i bude direktor Instituta za književnost – koji je bio u rasulu. Vjerovalo se, i u političkim krugovima, da bi on, pošto je otišao u penziju, ovu instituciju mogao dovesti u red. Išao je na razgovore u Vladu Srbije, kod potpredsjednika; postavio svoje uslove, prije svega – stan u centru grada, negdje na Vračaru. Posjetio je i Institut i razgovarao sa zaposlenima... Bio je razočaran: „Tamo se ništa ne radi, i po deset godina se vode neki projekti, a rezultata nema... Vidjeću da li mi to treba...” Od toga nije bilo ništa.
Za mene je svaki razgovor sa Marićem praznik duha, bilo da priča o filozofiji, književnosti ili svakodnevnim događanjima. Sjedjeli smo 24. marta 1976. u kafani hotela „Moskva”, na uglu. Pili smo ekspres kafu. Pripovijeda mi kako je sa Tomasom Manom bio dva puta u Parizu, pet godina prije Manove smrti, kod njegovog izdavača knjižara Finkera, koji je napisao i knjigu o slavnom njemačkom piscu. Jednom su zajedno i ručali: Man je, veli Marić, bio veoma otvoren, ljubazan čovjek. U maju 1975. objavio je dva nova ogleda: u Delu – raspravu „Proplanci eseja”, a u „Ljetopisu Matice srpske” – „O ukusu našeg i drugih vremena”. Javlja nam se iz Pariza 25. maja 1976. godine. U međuvremenu smo dobili razglednicu iz Bedoina u Provansi: „Čekamo vas. Kad dođete u Pariz, informišite se o vozu za Avinjon. Gledajte da u Avinjon stignete po danu. Telegrafišite tačan datum i čas dolaska u Avinjon. Mi ćemo vas čekati na izlazu iz stanice. Srdačno...”
Tako je i bilo; slijedili smo njegovo uputstvo – Nikol i Sreten su nas čekali na željezničkoj stanici prvog dana avgusta 1976. Oboje vedri, dobro raspoloženi – domaćin je svojim „pežoom” vozio kroz prelijepe krajolike Provanse, skrećući nam pažnju na ovo i ono, na kuće i vidike. Družili smo se desetak dana – mi smo se, po navici, budili rano, Marići za naše pojmove – kasno; ipak, ostajali smo do iza ponoći, sjedjeli za velikim stolom ispred kuće, nad kojim se nadnosila japanska trešnja, a protočna voda u bazenu, po strani, šumjela kao da je slap. Sedmog avgusta, predveče, dok je profesor uređivao dvorište, pravio je kamene staze – ređao kamen po kamen, klesao ga (sjedeći na tronošcu koji je donio iz Subjela) i slagao kao mozaik, stigao je Pjer Emaniel.
Vratili smo se vozom preko Nice, Ventimilje, Milana i Venecije. Zahvalili smo opširnim pismom; on nam je odgovorio 10. septembra: „Dragi Popovići, ... Nadamo se da ste odnijeli prijatnu uspomenu od provansalskih pustinjaka. Vole vas Sreten i Nicole”.
(NASTAVIĆE SE)