-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Sreten Marić je rođen 20. februara 1903. godine, od majke Jelene i oca Stamenka, učitelja iz Subjela. U svome selu je završio i četiri razreda osnovne škole školske 1912/1913, sa odličnim uspjehom iz svih predmeta: iz nauke hrišćanske, srpskog jezika, srpske istorije, zemljopisa, osnova prirodnih nauka, računice, crtanja, krasnopisa, pjevanja i gimnastike.
Bilo je to vrijeme kada je napisao i prve priče i prve pjesme. Roditelji će sa službom preseliti u Beograd.
Sreten je rastao sa sestrom Lizom, potonjom slikarkom, suprugom karikaturiste Pjera Križanića, i bratom Dragoslavom, budućim pravnikom, stručnjakom za međunarodno pravo i visokim činovnikom u Ministarstvu spoljnih poslova Jugoslavije. Jednom prilikom je rekao:
„Otkako su mi roditelji napustili Kosjerić, centar mog života postao je Subjel, selo negdje na pola puta između Kosjerića i Divčibara, rodno mjesto očevo. Kad god mi se dala prilika, a i kad nije, odlazio sam tamo: iz Francuske, iz Njemače, iz Beograda, iz Skoplja. U Subjel, u Mađer (zaselak) – kod tetke Marije, na Zlatibor – kod strine Milojke Jevremović, pod Gradinu – kod Rakovića. Po ocu i po majci imao sam bliske rođake po cijelom okrugu užičkom. Krstario sam svuda, i čitao dok me oči ne zabole, na livadi, pod starim hrastom... Ne znam ima li ljepšeg kraja na svijetu, a i kraja gdje se bolje jede i bolje govori! Ako je jezik ogledalo kulture, ako se bez riječi ne misli, naši djedovi bili su kulturniji od nas... Imali su bogatiji jezik... U mojoj kući su bile vrlo žive i političke tradicije, radikalske po ocu, socijalističke po majci. Kroz san se sjećam čika Stojana Protića i Andre Nikolića. Bolje se sjećam Tucovića (Dimitrije) i njihove kuće u Užicu. Tetka sa kojom sam najčešće odlazio u Užice i koja se kasnije udala za Nedjeljka Divca šetala bi se s njim ili sa Živkom Topalovićem, tada mladim nadobudnim socijalistom. Morao sam da je pratim, jer nije pristajalo djevojci da se sama s momkom šeta ni korzoom.”
A u Beogradu: iz prvih razreda gimnazije u sjećanju će mu ostati skautske vježbe na bedemima Kalemegdana, a posebno će se duboko urezati govor nekog starog brkatog generala, odmah poslije atentata Gavrila Principa na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu krajem juna 1914. Otac Stamenko je mobilisan početkom 1915. godine i otišao je na front; majka Jelena je sa dva sina i kćerkom ostala prepuštena sudbini.
U drami koja je zadesila srpski narod najbliža rodbina je predložila da Sreten, kao najstarije dijete, krene sa tetkom, majčinom sestrom Kosom, koja će se kasnije udati za dr Nedjeljka Divca, rodom Prijepoljca, poznatog biologa, prevodioca Darvina, jednog od socijalističkih prvaka Srbije. Tako su na izmaku 1915. preko vrleti Albanije krenuli dvanestogodišnji dječak i njegova dvadesetjednogodišnja tetka.
Tako je suvonjavi subjelski dječak surovo sazrijevao, ali pod okriljem tetke koju je obožavao. Zajedno sa njom nastavio je ratnu odiseju. Iz Albanije će stići u Brindizi – noću, ribarskom lađom, a onda u Rim, gdje će ostati tri mjeseca; potom će 1916. godine doputovati u Francusku. Ostaće u toj zemlji, učeći i završavajući licej, do 1920. godine. Tada se vratio u domovinu. U Francuskoj će sa strašću čitati Bodlera, Remboa, Malarmea, Apolinera, simboliste... Već ranije ga je oduševio Alfred de Mise.
U srpsku prestonicu se vratio kao sedamnaestogodišnjak sa završenim licejom i 1921. godine upisao studije književnosti na Filozofskom fakultetu. Čim je došao, 5. marta 1921, upućen je u Vršac, u četvrti konjički puk, u Školu rezervnih oficira, odakle će izaći 5. decembra, kao rezervni konjički potporučnik.
„Tada je Beograd bio duhovno neobično budan. Književnici, profesori, slikari sastajali su se u kafanama, diskutovalo se u beskraj... Za mene, provincijskog brucoša, Beograd nije imao te čari... Otišao sam u Njemačku, koja je tada doživljavala svoj poslednji veliki kulturni procvat, slušao čuvene profesore, pokušavao da prodrem u duhovna zbivanja. U Beograd sam navraćao na ispite. Ostao sam u Njemačkoj dok me suluda inflacija, a onda i devalvacija marke nijesu otjerale.”
Slušao je u Minhenu predavanja filozofa Majera, družio se sa budućim uglednim srpskim slikarima Ivanom Tabakovićem i Nedjeljkom Gvozdenovićem. Tragova tog druženja ima i u prepisci dvojice slikara: Gvozdenović u ljeto 1924. traži od Tabakovića Marićevu (beogradsku) adresu, a ovaj mu iz Zagreba odgovara: „Pisao sam mu i ništa, ama baš ništa. Čudan čovjek!” Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu u jesen 1925. godine: iz uporedne književnosti na pismenom je dobio deset, a na usmenom sedam, iz opšte istorije na pismenom devet, na usmenom osam, iz istorije umjetnosti na usmenom ispitu je dobio devet... (NASTAVIĆE SE)