-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Evo već nekoliko mjeseci me vi nagovarate, dragi moji prijatelji, da vam što prije opišem svoje utiske sa putovanja po inostranstvu iako ne naslućujete da me vašom molbom jednostavno dovodite u zabunu. Šta da vam opišem, šta da vam kažem novo, a da nije već poznato ili neispričano? Kome od svih nas Rusa (ovo važi za one koji čitaju časopise) Evropa nije poznatija duplo više nego Rusija? Ovdje sam rekao samo duplo iz učtivosti, a sigurno nam je poznatija i deset puta. Pored toga, osim uopštenih stvari, vi dobro znate da ja nemam šta naročito da vam ispričam, a posebno ne po nekom redu, zato što ja nijesam ništa vidio da je u redu, a ako sam nešto i vidio, nijesam uspio da to shvatim i razotkrijem. Bio sam u Berlinu, u Drezdenu, u Visbadenu, u Baden-Badenu, u Kelnu, u Parizu, u Londonu, u Lucernu, u Ženevi, u Đenovi, u Firenci, u Milanu, u Veneciji, u Beču i još u nekim mjestima po dva puta i sve sam to proputovao za dva i po mjeseca. Pa, zar je moguće nešto dobro sagledati, imajući u vidu da sam prošao toliki put za dva i po mjeseca? Vi se sjećate da sam ja svoj plan putovanja unaprijed napravio, još dok sam bio u Peterburgu. Prije ovoga putovanja ja nijesam nikada ranije bio van granica svoje zemlje, a imao sam želju još dok sam bio sasvim mali, još od tada, kad su mi roditelji čitali priče pred spavanje, jer sam tada bio nepismen, u dugim zimskim noćima, a ja slušao otvorenih usta i drhteći od uzbuđenja i straha kasnije u snu buncao i tresao se od groznice.
Ja sam se konačno dokopao inostranstva tek četrdeset godina po rođenju i, naravno, želio sam, ne samo da što bolje osmotrim već da što više vidim, baš sve, bez obzira na vrijeme. Uz to, nijesam bio u mogućnosti da izvršim izbor mjesta. O, Bože, koliko sam očekivao od tog putovanja! „Neka i ne vidim nešto do detalja – pomislio sam u sebe – ali zato ću vidjeti sve, biću svugdje, zato ću sve što sam vidio sastaviti u nekakvu cjelinu, napraviti nekakvu panoramu. Cijela „zemlja svetih čuda“ pojaviće se ispred mene odmah, moći ću da vidim tu obećanu zemlju iz ptičje perspektive. Jednom riječju, doživjeću nekakav novi, čudesan i snažan utisak. Pa, evo ja sada sjedim kod kuće, mnogo potišten, sjećajući se svojih putovanja po inostranstvu. Ne razmišljam o tome što nijesam uspio da vidim sve detaljno, već o tome što sam bio skoro svugdje, a, na primjer, nijesam u Rimu. A u Rimu bih, možda, vidio papu...“ Jednom riječju, spopala me nekakva nezajažljiva želja za novim, sintetičkim, panoramskim utiscima i za promjenom mjesta. Pa šta vi očekujete od mene poslije ovakvih priznanja? Šta da vam opišem? Šta da vam ispričam? Da li o panorami ili o perspektivi? Ili nešto iz ptičje perspektive? Ali, vjerovatno, reći ćete mi da sam previše uzletio visoko. Osim toga, sebe smatram savjesnim čovjekom i ne bih volio da vas lažem, čak ne ni kao putnik. Ako ja počnem da vam opisujem i ilustrujem samo jednu panoramu, onda ću vas svakako slagati, i nije to zbog toga što sam bio putnik, već jednostavno zato što sam u takvim okolnostima, pa ne postoji mogućnost da izbjegnem laži. Sada sami prosudite. Na primjer, Berlin je na mene ostavio veoma loš utisak, mada sam u njemu proveo samo jedan dan i jednu noć. U najmanju ruku, utisci su na granici lošeg i dobrog, što znači da nijesu sasvim loši. Iz čega je proizašlo to moje pogubno mišljenje? Vjerovatno od toga što sam ja bolestan čovjek, boljela me je jetra, dva dana i dvije noći sam putovao željeznicom kroz kišu i maglu do Berlina i doputovao u njega nenaspavan, iscrpljen, umoran, slomljen i što mi je odmah palo u oči i prvo šta sam primijetio je to da Berlin nevjerovatno liči na Peterburg. Vidio sam te iste kordonske ulice, osjetio sam iste mirise i sve je bilo isto... (nema potrebe dalje nabrajati , jer je bilo skoro sve isto). Dragi moj Bože, pomislio sam u sebi, što mi je trebalo dva dana i dvije noći da se lomim po vagonima da bih vidio sve isto to od čega sam pobjegao? Čak ni lipe mi se nijesu svidjele, a za njihovo čuvanje svaki građanin Berlina žrtvuje sve ono šta mu je najdraže, čak, možda, i samog sebe. Uz to, sami Berlinci, svi do jednog, isti su kao i svi ostali Njemci, tako da nijesam čak poželio ni da pogledam na njihove freske (što je strašno!) i što je bilo moguće prije ja sam pobjegao u Drezden, podstičući sebe u duši da se na Njemca moraš naviknuti, a ako se ne navikneš na njega, veoma teško se možeš uklopiti u većinu.
U Drezdenu sam se ogriješio čak i o Njemice, meni se odjednom učinilo, čim sam izašao na ulicu, da nema nigdje ružnijih žena nego u Drezdenu i pomislio da bi se Vsjevolod Krestovski, koji je najubjedljivije i najradosnije pjevao o ljubavi od svih ruskih pjesnika, ovdje zbunio i izgubio, čak bi se, možda, pokolebao i posumnjao u svoj talenat i svoje pjesničko opredjeljenje. Naravno, u tom momentu sam osjetio da govorim gluposti i da on ni u kakvim okolnostima ne bi posumnjao u svoj talenat. Kroz dva sata sve mi je postalo sve jasnije, kad sam se vratio u svoju sobu u hotel; isplazivši jezik pred ogledalom, uvjerio sam se da moja konstatacija o drezdenskim damama liči na najgrozniji trač. Moj jezik je bio zloban i okrutan. „O, je li moguće, zar ova pametna glava toliko zavisi od svoje bolesne jetre – pomislio sam ja. Kakva niskost!“ Sa takvim utješnim mislima sam krenuo za Keln.
Dakle, dragi moji prijatelji, za dva i po mjeseca nije bilo moguće da dobro sagledam stvari i zato ne mogu da vam tačno prenesem svoja zapažanja i utiske. U suprotnom, morao bih da vas lažem, a to ne bih volio. KRAJ