-Priredila: Mila MILOSAVLjEVIĆ
U najdetaljnijem i najcjelovitijem intervjuu koji je pred kraj života Kastro dao Ignasiu Ramonu, govorio je o svom porijeklu i školovanju, o početnim neuspjesima revolucije, prijateljstvu sa Če Gevarom i konačnoj pobjedi nad diktatorom Batistom; o kubanskom viđenju događaja u Zalivu svinja, o svojim odnosima s desetoricom američkih predsjednika, od Ajzenhauera do Džordža Buša. Na osnovu više od sto sati razgovora, autor je zabilježio uzbudljivu biografiju Fidela Kastra, jednog od poslednjih velikih državnika i istinskih revolucionara, čovjeka koji je više od pedeset godina vodio svoju zemlju i narod u nemogućim uslovima surovih sankcija.
Djetinjstvo jednog vođe
●Istorijski korijeni su važni i zato želim da vas pitam: rodili ste se u relativno dobrostojećoj porodici, obrazovali se u vjerskim školama za bogate, a kasnije ste studirali pravo. S takvim obrazovanjem, mogli ste da postanete konzervativan vođa, zar ne?
– I te kako sam mogao, zato što čovjek nije u potpunosti gospodar svoje sudbine. On je i plod okolnosti, nevolja, borbe. Problemi ga postepeno oblikuju kao što strug oblikuje komad metala. Usudio bih se da kažem da se čovek ne rađa kao revolucionar.
●Kako se onda u vama rodio revolucionar?
– Ja sam se pretvorio u revolucionara. Razmišljao sam s vremena na vrijeme o faktorima koji su na to uticali. Počevši od toga gdje sam rođen, duboko u unutrašnjosti zemlje, na velikom imanju.
●Možete li da opišete rodno mjesto?
– Rodio sam se na seoskom imanju. Nedaleko od nekadašnje sjeverno-centralne provincije Orijente, nadomak zaliva Nipe i šećerane Markane, na imanju Biran. To nije bila varoš, čak ni pravo selo – svega nekoliko zabačenih kuća. Tu je bio moj porodični dom, uz stari Kamino real – kraljevski put, kako su zvali zemljani drum koji je vodio od glavnog grada opštine ka jugu. U to vrijeme, putevi su bili samo blatnjavi kolotrazi. Ljudi su putovali na konjima ili kolima u koja su upregnuti volovi. Još nije bilo, Ignasio Ramone, ni motorizovanih vozila ni struje. Kad sam bio mali, kuću smo osvetljavali svijećama i kerozinskim lampama.
Otac je bio Španac iz Galicije
●Sjećate li se kuće u kojoj ste rođeni?
– Bila je to kuća sazidana u španskom, tačnije galicijskom stilu. Moram da naglasim da je moj otac bio Španac iz Galicije, iz sela Lankara u provinciji Lugo, rođen u siromašnoj seoskoj porodici. U Galiciji je bio običaj da se životinje drže ispod kuće. Moja kuća je bila nadahnuta tom arhitekturom Galicije, te je sagrađena na drvenim stubovima. Ti stubovi su bili visoki oko metar i osamdeset, što je uobičajen način gradnje u Galiciji. Sjećam se da su, kada sam imao tri ili četiri godine, krave spavale ispod kuće. Tamo su ih sklanjali kad se smrkne. Tu su ih muzli, pošto bi ih vezali za stub. Ispod kuće su, kao u Galiciji, bili i obor sa svinjama i kokošinjac. Kokoške su tuda kljucale, kao i patke, morke, ćurke, čak i poneka guska.
●Posjetio sam Biran. Video sam vašu rodnu kuću, koja je, kao što kažete, zaista originalna.
– Bila je to drvena kuća. Stubovi su otesani od vrlo tvrdog drveta, od kagvairanja, a na njih je bio postavljen pod kuće, koja je prvobitno, rekao bih, bila četvrtasta. Kasnije je nadograđena: u jednom uglu se nalazila kao neka radna soba. Onda je proširena za kupatilo, ostavu, trpezariju i kuhinju. Iznad te originalne četvrtaste strukture nalazio se drugi sprat, manji od prvog, koji smo zvali mirador – vidikovac. U toj kući sam se rodio 13. avgusta 1926. u dva ujutru, kako su mi rekli. U tom okruženju sam kao dijete živio: između radova u polju i pogleda na drveće, šećernu trsku, ptice i bube...
Nastaviće se