-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Svi će da se vrate u rodno gnijezdo. Naravno, postoje i sada razni učeni ljudi, čak i pjesnici među Rusima, koji imaju svoja posebna mišljenja o svemu ovom. Ti Rusi čekaju te vaskrsle i oslobođene slovenske narode da počnu svoj novi život i da se pripiju uz Rusiju kao uz rođenu majku – svoju osloboditeljku i što je očigledno, u najkraćem mogućem vremenskom roku unesu mnogo novih i dosad nečuvenih elemenata u ruski život, prošire slovenstvo u Rusiji, obogate rusku dušu, izvrše uticaj čak i na ruski jezik, književnost i cijelo stvaralaštvo, obogate Rusiju u svemu i otvore joj nove horizonte. Moram da vam priznam, meni je to izgledalo uvijek samo kao naučni zanos i mašta, a istina je, naravno, u tome što će se desiti nešto slično, što jeste nesporno, ali ne prije sto godina, a, možda, prođe i cijeli vijek.
Rusija nema nikakve potrebe da uzima od Slovena bilo kakve ideje, niti išta iz književnosti, ili da od njih nešto učimo, jer su svi oni za to strašno nedorasli. Naprotiv, cijeli ovaj vijek će Rusija, možda, morati da se bori sa ograničenošću i tvrdoglavošću Slovena, sa njihovim lošim navikama i sa njihovom nespornom, skorašnjom izdajom slovenstva, radi evropskih modela političkog i društvenog života, koje će oni željno prihvatiti. Poslije razrješenja Slovenskog pitanja, Rusiji, očigledno, predstoji da konačno riješi Istočno pitanje. Sadašnji Sloveni još dugo neće shvatiti šta je to Istočno pitanje. Tako isto, zadugo neće razumjeti šta znači ujedinjenje Slovena i bratska sloga. Vječiti zadatak za Rusiju biće da im to stalno objašnjava u budućnosti. Još jednom ću da ponovim, zbog čega to sve Rusija radi i konačno, zbog čega brine toliko i uzima na sebe takvu obavezu? Zbog čega? Zbog toga da bi živjela boljim i ljepšim životom, pokazala svijetu da nije sebična i da je širokogruda, da bi osvijetlila svijet jasnom idejom, na kraju krajeva stvorila i izgradila veliki i moćni organizam, ali ne političkim nasiljem, ne ratom, već ubjeđivanjem, pokazivanje primjerom, ljubavlju, nesebičnošću, ljepotom i sjajem i konačno podigla sve te male narode do visine ravne sebi i urazumila ih da je to majčinski poziv – eto, ako želite da znate, to je cilj Rusije, to je njena korist. Ako narodi ne budu živjeli sa naprednim idejama, za velike ideje, za velike ciljeve, koji će služiti čovječanstvu, već budu gledali samo na svoje interese, onda će ti narodi sigurno slabiti, propadati, odumirati i nestati. Nema višeg cilja, koji će Rusija postaviti ispred sebe, nego da podržava Slovene bez ikakvih interesa i ne traži od njih zahvalnost i da bude na usluzi njihovom prirodnom ujedinjavanju (i ne samo političkom) u jednu veliku cjelinu.
Tek će tada čovječanstvo da sazna za novu ljekovitu ideju sveslovenstva... Ne postoje viši ciljevi na svijetu od ovih. Dakle, ništa „korisnije” nema za Rusiju, nego imati te ciljeve pred sobom, sve više razumjeti sebe samu i sve više se vraćati duhovno tom vječnom, neprestanom i plemenitom svom djelu u interesu čovječanstva.
Ako se ovaj rat završi srećno, i Rusija će neizbježno ući u novu i ljepšu fazu svog življenja.
Nije rat uvijek zlo, ponekad može da bude i spas. Tačno je i to, rat jeste nesreća, ali u tim procjenama i takvim raspravama javljaju se greške, a i nama je više dosta takvih buržoaskih moralnih pouka. Prolivanje krvi i žrtvovanje samoga sebe jeste junačko djelo, što mi, naravno, smatramo svetim, a te njihove procjene su moralisanje od strane cijelog buržoaskog katihizisa. Podizanje nacionalnog duha radi velikodušne ideje jeste kretanje naprijed i potsticaj za napredak, a ne nikako divljanje. Naravno, mi možda griješimo u tome, šta podrazumijevamo pod velikodušnom idejom, ali, ako je to, što mi smatramo da je sveto, sramota i porok, onda mi nećemo izbjeći odmazdu same prirode, jer sramota i porok sami u sebi nose smrt, pa, prije ili kasnije ćemo kazniti sami sebe.
Tako Englezi ako bi sada stali uz Turke u ovoj borbi na Istoku, zaboravivši potpuno, zbog svojih trgovačkih interesa i lične koristi, na jauke namučenog čovječanstva, bez imalo sumnje, oni bi sami sebi podigli mač iznad svoje glave , koji bi, prije ili kasnije, pao istim njima na vrat.
Uostalom, šta ima svetije i čistije od ovog rata, koji sada vodi Rusija? Reći da je Rusija, možda, u pravu što je pošla da oslobađa izmučene narode i potpomogne njihovu samostalnost, ali samim tim ona sama sebi stiče saveznike među tim narodima. Zato bi, ipak, trebali da propagiramo mir, a ne krv.
Međutim, ne treba uvijek propagirati samo ni mir i ne treba samo u miru tražiti spas, jer se on ponekad može naći i u ratu.
(Nastaviće se)