Pacijentu puno znače lijepa riječ i podrška medicinskog osoblja. Pritisnuti bolešću zavisimo od njihove stručnosti, posvećenosti, ali i od humanog odnosa prema nama, pacijentima. Podvrgavan sam osam puta hirurškim zahvatima. Liječio sam se od Beograda, preko Podgorice do Risna i često bio hospitalizovan, u bolnicama ili u banjama. Svoje najteže trenutke pregurao sam uz pomoć doktora, sestara i osoblja, posebno u bolnici „Vaso Ćuković” u Risnu, gdje sam tri puta operisan. U početku je bilo teško i dosta bolno. Ali, sve sam ovo mnogo lakše podnio jer sam imao neograničenu podršku svih zaposlenih. Mogu slobodno reći, od portira na ulaznim vratima do načelnika mr Ranka V. Lisova, specijaliste ortopedije i traumatologije. Za ovog ljekara je teško naći prave riječi, a da su dovoljno velike koliko je njegova požrtvovanost za pacijente. Takva ličnost se rijetko rađa. Sa njim je zaista veliko zadovoljstvo sarađivati, pa čak i kada ste njegov pacijent i čeka vas operacija. Za mene je on poput profesora sa VMA u Beogradu, profesora iz Podgorice ili drugih, gdje sam se, takođe liječio. Zato sam ga oslovljavao sa „profesore”. On svoje pacijente miluje blagim pogledom i ohrabruje nježnim osmjehom. Ujedno, nenametljiv i pažljiv, a uz to disciplinovan i strog. Traži od svojih saradnika maksimalnu odgovornost i pažnju prema svim pacijentima podjednako. Milina ga je vidjeti kada ujutro rano dolazi sa svojim timom u vizitu. Stoji pored mog kreveta kao ikona. Na njemu doktorska uniforma kao salivena, besprekorno čista i opeglana. On uspravan, zategnut i gord. Uredno podšišan i glatko izbrijan. Posmatra vas kroz naočari. Raspituje se kako se osjećate, kako ste proveli noć, da li vam nešto treba... Izdaje savjete sestrama kako dalje da postupaju sa pacijentom, koja mu terapija treba... Uz to, često navrati i u popodnevnim časovima da obiđe svoje pacijente, da prekontroliše je li sve u redu. Prije podne operacije, poslije podne obilasci pacijenata. Pitali smo se da li ovaj čovjek ikada odmara.
On često isprati svog, već oporavljenog pacijenta do vozila koje ga odvozi kući, dajući mu poslednje savjete kako što brže da se oporavi. To je, zaista rijetkost. Toliko stručnosti i pažnje doživio sam još od prof. dr Ranka Lazovića u Podgorici, od prof. dr Radonje Zekovića, u Beogradu i prof. dr Zorana Popovića sa VMA. Dr Lisov može stajati rame uz rame sa ovom ljekarskom elitom. Zato sam im poručio: „Nek vas znanje i etika svrstaju u red besmrtnika”.
Uz takvog načelnika ne čudi i posvećenost medicinskih tehničara. Sve redom, od glavne sestre Julije do sestara: Jadranke, Marine, Rade, Dare i Ane, Andreje, Ranje... Posebno se ističe mladi medicinski tehničar Marko Fuštić. On svoje poslove obavlja kao da ima dvadeset godina iskustva. Oni su desna ruka doktorima. Ništa im nije teško. Obavljaju i najteže poslove s obzirom na to da su pacijenti nepokretni ili polupokretni. Oni su uvijek nasmijani, raspoloženi za šalu, pa i kada svoje pacijente čiste, kupaju ili ih nemoćne hrane. Njihova volja je ogromna, a znamo da im nijesu tolike i plate, iako ih zaslužuju.
Istina, u nekim bolnicama sam doživio i neprijatnosti, ali sam to odmah zaboravljao. Pamtim samo divne trenutke. Mislim da tako treba.
Šta drugo čovjek može nego da pravom humanisti ljudski zahvali. Da im poželi dobro zdravlje i uspjeh u budućem radu, a ja to činim i ovom prilikom.
Jovan Manojlović,
Banjanin iz Budve
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.