Pjesnik i slikar, neukrotivi boem, romantičar, koji je svoje životne i umjetničke bitke vojevao podjednako strasno i stradalnički, rijetkost je na ovim našim prostorima. Takav je Bjelopoljac Duško Nedović, koji će uskoro napuniti 51 godinu. Za njega važi da ,,ono što te ne ubije, to te ojača”, a njegov primjer mora poslužiti drugima za nauk – da se nahrane željom i voljom za životom, bez žaljenja i tapšanja po ramenu. Kao mlad čovjek, nesrećnim slučajem, ostao je bez desne šake i desnog oka. Skoro potpuno slijep.
Rođen je u selu Prijelozi, u okrilju Svetog Samograda za Svete Trojice 1966. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Prijelozima i u Bijelom Polju. Rano je počeo da piše i slika, za sebe, svoje prijatelje i svoju dušu. Najveće ljubavi su mu knjige, slikarstvo i poezija. I tri kćerke. Prijatelj sa pjesnicima, slikarima, boemima i kafanama, drugovao sa Momom Kaporom, Zukom Džumhurom... Kaže da bitiše još na ovom svijetu bez svog pristanka i pitanja.
Na svoja platna prenosi ideje i emociju, satkanu u tuzi, čežnji, radosti... Lajt motiv na njegovim slikama su žene. To nije puko predstavljanje ženske figure, već više emocija i ono što umjetnik hoće da izrazi, a najbolje umije kroz žensku figuru. Uostalom, u istoriji slikarstva, kao i umjetnosti uopšte, žena je bila i ostala ideja vodilja većini autora.
Kada priča o sebi, naravno gdje bi drugo i moglo, nego za kafanskim stolom, neizostavno je da sve počinje i završava se tim 19. decembrom 1992. godine kada je spasio tri mlada života, tri dječaka, a sebe obilježio za čitav život. I nije zažalio. Kaže da bi opet isto postupio. Važniji su, ističe, bili ti dječaci. Najmlađi je imao šest, a najstariji osam godina.
Bio je Nikoljdan, a Duško kao Srbin i vjernik, gdje bi toga dana drugo bio, nego pored crkve i prijatelja na slavi, da čestita krsno ime u Rasovu, kod prijatelja Božovića.
– Izašao sam nakratko u dvorište i vidio kako se djeca Božović i Rakočević igraju bezbrižno. Kako volim djecu, zadržao sam se posmatrajući ih s ljubavlju... Odjednom sam se zaledio jer sam uočio da jedan od dječaka u ruci drži dinamit. Vidio sam kako dinamit gori pored njihovih glava dok stoje jedan pored drugog. Pritrčao sam onako u magnovenju, oteo dinamit iz ruke dječaka i potrčao prema kukuruzištu da ga bacim. Nijesam uspio u svom naumu. Dinamit mi je eksplodirao u ruci. Nastala je potpuna tama – prisjeća se on.
Ono što se kasnije dešavalo sa Duškom prava je drama. Devet sati je bio u komi, klinički mrtav. Sedam mjeseci ležao je u bolnici. I doktori su ga, nakon grdnih muka vratili u život. U međuvremenu je imao tri operacije šake i čak 12 zahvata na oku. Teške posledice su, ipak, ostale. Četiri odsto vida na lijevom oku i to je sve. Desne šake i desnog oka nema.
– Sad sam jači nego što sam bio. I bez oka i šake. I bez vida. Ojačala me muka. I psihički i fizički. Stao sam potpuno na svoje noge. Vidio sam kad je muka ko mi je prijatelj i drug – kazao je on.
A bio je u najboljoj snazi. Imao je tada 26 godina. Lijep kako to Nedovići kršni iz Prijeloga znaju da budu. Do nesreće bio i dobar slikar. Pisao poeziju...
– Na nagovor prijatelja počeo sam da slikam lijevom rukom. Istovremeno sam tako i počeo da pišem poeziju. Učio, kao da sam malo dijete. Nije bilo lako, ali sam uspio. Zato moja sadašnja poezija ima posebnu vrijednost. Pišem iz srca i duše. Tako i slikam – kazao je on.
Pojašnjava da je izložba koju je nedavno priredio u Galeriji Centra za kulturu, koju je posjetio veliki broj zaljubljenika u kičicu i platno, pokazala koliko ga sugrađani cijene i vole.
– Uskoro će svjetlost dana ugledati i moja knjiga poezije. Biće tu oko 200 pjesama. A, koje bi teme bile drugo, nego ljubavne – kazao je on.
Dodaje da je do sada uspio da uradi preko 400 slika i crteža. Najčešće su to grafike, a radi i duborez, i osvaja nagrade. Uglavnom svoja djela poklanja prijateljima. Nešto i proda, samo da mu preostane da pošalje kćerki u Novi Sad koja, nakon uspješne atletske karijere u Crnoj Gori, uspješno studira DIF. Ima još dvije kćerke, ali i dva braka iza sebe. I sad je opet slobodan. Kaže, kao ptica...
Nekoliko godina prije nesreće uspješno se bavio boksom i boksovao za Ivangrad i Borac iz Čačka, gdje je studirao agronomiju. Kolekcionar je slika i knjiga. Ima preko 4.500 knjiga u svom domu. I tu pokazuje svoju humanu stranu. Domu za nezbrinutu djecu u Smederevu poklonio je hiljadu, a bjelopoljskoj Narodnoj biblioteci 300 knjiga. Član je Saveza slijepih Crne Gore, svoje omiljene Organizacije slijepih Opština Bijelo Polje i Mojkovac, ali i nekoliko književnih udruženja. Nedović je rekorder po broju kumstava, ne samo u bjelopoljskom kraju – impozantanih 25.
Ono što ga, kako kaže, boli jeste odnos Doma zdravlja gdje je radio. Nakon što je doživio nesreću, bio je kurir, i onda je ostao bez posla. Ipak, uspio je da reguliše invalidsku penziju. I da živi život, istina, teško od 135 eura. Za sebe kaže da je ipak – srećan čovjek.
M. Novović