- Piše: Milutin Mićović
U znanju se osjećam kao u gipsu. Kakvo crno znanje. Čim nešto tobože saznam uželim se neznanja. Neznanjem se perem od znanja. Tako nekako dođe. Ovo nije pošteno što govorim, ali tako ti je to, moj sagovorniče. Danas ljudi samo trče da što saznaju, da do nečega dođu, da se za nešto uhvate, a tebi, kao i meni, znanje začas postaje okov, uzaludna prćija.
I tebi su znanja dosadna, vidim te, ali to nećeš da kažeš. Poznajem te po očima. Oči ti govore, da znanja ništa ne znaju. Oči ne lažu. Taj zrak iz očiju sve govori. Ako se u dušu ne useli vedro nebo, okovan si znanjima, ako ne nekim velikim, a ono onim s ulice i pijace. A skoro da nema razlike, okivaju i jedna i druga. Žuljaju dušu. Nažuljala je duša i pod većim i pod komlikovanijim, kao i pod nižim i prostijim znanjima. A ja ko lud, više volim nebesko neznanje, no sva znanja ovoga svijeta.
Sad ćeš ti da pitaš - kakvo je to nebesko neznanje? Kako neznanje može biti nebesko? Ma pitaj Svetog Savu, ne pitaj mene, pitaj Svetog Petra. Eto, imaš koga da pitaš, ako te to stvarno interesuje. A ako pitaš samo da bi izgledalo da te to tako interesuje, onda ništa nijesi ni pitao. Takvijeh je danas dosta, ne dosta, nego premnogo. Ćeraju neku tobože radoznalost, neki diskurs, a stvarno ih ne zanima. Umnožili se diskursi. Ne možeš danas sresti čovjeka, ako nešto tobože zna, i ako ima neku potvrdu da nešto zna, što te odmah neće zapitati – koju paradigmu preferiraš, u kojem se narativu najbolje osjećaš, koju kulturni ideologiju i politiku slijediš itd.?
Vidi ti šta mi ovaj napriča za svega dva minuta? Kao da je sad s časa srednjoškolske filosofije. Ili sa kursa ubrzanog obrazovanja. Da, ima sve više takvih kurseva za ubrzano sticanje znanja. Kursevi za bezbolno sticanje znanja. Ili, prosto, kursevi sa uopštenim nazivom „Znanje bez muke“.
Mladi Rasto Nemanjić bio je već sa 17 godina dosta načitan mladić. Obećavao je tada da će biti veliki znalac i dobar rukovodilac. I baš tada mu se smučilo na svo znanje ovoga svijeta. Eto, takav je bio princ. Kakvo crno znanje, ako možeš naglavačke da skočiš u vatru, u kojoj su skoncentrisana sva znanja. Znanja ovoga i onoga svijeta. Plamena znanja, koja se ne prenose ljudskim jezikom, ljudskom logikom, dedukcijom, silogizmom i sl.
Lijep, sunčan dan, a posebno ako je to Savindan, ili apostola Pavla, nagovaraju nas da svako ljudsko znanje bacimo pod noge. Da pijemo sunčanu svjetlost, ili, kako bi Njegoš ponekad rekao, a nije imao kome- da se nadojimo sunačanijeh lučah.
Uhvatio sam sebe u saznanju da ljudi pišu zato što to nemaju kome uživo da kažu. Nemaju s kim da razgovaraju, pa pisanje dođe kao kompenzacija za sagovornika koga nema. I to je neki, ali očevidni, i stalno tu-prisustvujući apsurd: tu su ljudi, na svakom koraku, ali nemaš s kim progovoriti, čovječe! Džaba sve čovjek do čovjeka, i riječ do riječi, ti nemaš s kim progovoriti. A o čemu? Pa o onom pravom! Kako da govoriš o onom pravom u Crnoj nam Gori? Ništa haotičnije nema od Crne nam Gore. Većini je mozak poremetila, i zaposlila ga kako ne treba. Njen je haos kriv što ja ovo ovako pišem. Ne pišem, nego šaram. Ne šaram, nego crtam isprekidanom linijom. Isprekidanom, izlomljenom linijom. Neću da ideališem, no sve onako kako je. Da se ništa više ne zna, nego onoliko koliko se zna
Ako ćeš da budeš suveren čovjek u ovakvoj Crnoj Gori, onda idi u pećinu. Pa traži suverenitet od neba.
Nema drugoga suvereniteta. A svi jure za ovim (vazalnim) suverenitetom. Evo šta se učini u Crnoj nam Gori sa njenim suverenitetom? Polećeše k’o ludi na brašno, pa se nađoše u mišolovki. Dosta je NATO paktu jedna mišolovka za Crnu Goru. Razumljivo da se radi o metafori, NATO ne koristi obične mišolovke za miševe. U tom paradigmatskom ključu, možemo dodati – Crna Gora je postala mišolovka za Crnogorce. Ali mamac je bio neodoljiv. Slatka mama bi na udici. Čovjek ne može suvereno da odlučuje kad uđe u prostor zračenja neodoljivog mamca. Što se kaže - izgubi glavu, nizašto. To ima neke veze sa paradoksom znanja. Jer znanje je često - mamac, mišolovka. Eto, kao ono u raju. Jedan zalogaj, i gotovo. Htio si to da znaš, i sad više ne možeš da znaš ništa više. Crkni, pukni. Vukota, Vukota - nema tvoga kokota. Glavu mu odrubiše tu pred tvojim očima!
(Autor je književnik)