U
bjelopoljskom gradskom parku kolone porodica stradalih i povrijeđenih iz najveće željezničke nesreće u Crnoj Gori, koja se dogodila 23. januara 2006. godine na Bioču, kada je živote izgubilo 47 putnika a preko 200 ranjeno, juče je u simboličkih pet do 12 posjetilo spomenik koji je grad podigao u znak sjećanja na žrtve ove tragedije. U ime NVO ,,Voz neprebola” predsjednik Goran Rika Vojinović, koji je izgubio sina u nesreći, kazao je da i ove, kao i svih prethodnih godina, traže i bore se jedino za istinu.
On je u ime porodica stradalih i povrijeđenih javno, kako je kazao, postavio dva pitanja.
– Prvo, zašto tužilaštvo u saradnji sa policijom i inspekcijskim službama za ovih 12 godina nije pokušalo da ispravi veliku grešku i samostalno pokrene postupak obnavljanja sudskog procesa, s obzirom na brojne dokaze, javne izjave i saznanja. Drugo pitanje je zašto je za tužilaštvo i pravosuđe obnavljanje sudskog procesa toliki problem. Čemu tajne, čemu brige i čemu zastiđe i strah. Zar 47 građana Crne Gore koji su poginuli u nesreći i 200 povrijeđenih i čitava Crna Gora ne zaslužuju pravdu i istinu – upitao je Vojinović.
Vojinović je pitao „da li tužilaštvo želi da porodice stradalih i povrijeđenih naprave spregu između vas i uloga koje su u sudskom procesu, koji je ekspresno završen, imali Vesna Medenica, Zoran Pažin, Radule Kojović i Branka Bošković”.
– Ne, jer mi govorimo i tražimo samo istinu, ne želeći da prezentujemo kuloarske priče sa Željeznice ili ono što znaju i prepričavaju advokati i pravnici. Zato ne čudi projektovan – fingiran neuspjeh tužilaštva zbog oslobađajućih presuda i nepodizanja novih za nesreću na Bioču. Ako se osvrnete na redosled događaja i posebno na učesnike u tužilaštvu i pravosuđu, mnogi su preko nesreće na ličnom i profesionalnom planu profitirali – istakao je Vojinović.
Prema njegovim riječima, porodice iskreno i javno saopštavaju da za obnavljanje sudskog postupka u vezi sa željezničkom nesrećom nisu potrebni pravnici i eksperti, već odgovorni, časni i profesionalni ljudi.
Vojinović kaže da su u tužilaštvu napravili toliko previda ili namjernih grešaka da je to rezultiralo da tužilaštvo nema interes za obnavljanje sudskog procesa.
– Zbog toga smo pitali ranije a pitamo i danas – koga štiti tužilaštvo – istakao je Vojinović.
Ponovio je da je tužiteljka Ljiljana Klikovac kazala da ,,tužilaštvo nema interes da obnovi sudski postupak”.
– Mi samo iznosimo nove dokaze. To je mjesto rekonstrukcije događaja, nagriženost šine van zakonskih normi o bezbjednosti željezničkog saobraćaja, ali i nestanak audio-kaseta i audio-snimaka komunikacije između mašinovođe i dispečera u Podgorici, u intervalu par dana prije i poslije nesreće. Dokazi su i nedostatak mišljenja i nalaza vještaka građevinske struke, kao i elektro struke o ispravnosti pruge i naponske mreže, ali i javne izjave osuđenog mašinovođe Drobnjaka i drugih optuženih da mnogi drugi treba da odgovaraju. Ko to i zašto, pitamo – istakao je Vojinović.
Vojinović je pitao i zašto su poslije željezničke nesreće na Bioču iz upotrebe povučeni plavi ruski vozovi na dijelu pruge Bijelo Polje–Podgorica.
– Povučeni su zato što je dvije godine prije nesreće Željeznica Crne Gore dobila upozorenje da su ti vozovi nepogodni za željeznički saobraćaj na pruzi sa velikim nagibom, kao i da im je prošao rok trajanja, upotrebe. To za vas nije dokaz. I niko, kažete, nije odgovoran – ogorčen je Vojinović.
Upitao je i zašto tužilaštvo nije ispitalo tokove novca u nekadašnjem preduzeću Željeznica Crne Gore.
– Ona je poslovala sa gubitkom, pa pitam iz kojih su se finansijskih izvora isplaćivale otpremnine od preko 150.000 eura i kupovali stanovi. Jesu li životi naših najrođenijih bili hipoteka za to. I osuđen na kraju samo jedan čovjek na šest godina zatvora. Odnosno za svakog poginulog osuđen je na 45 dana zatvora, ili još poražavajuće, za svakog poginulog i povrijeđenog putnika nepunih devet dana. Zar su vam u tužilaštvu nakon svega ovoga potrebni dokazi, navodi i činjenice – zaključio je Goran Vojinović.
M.NOVOVIĆ
Tuga do neba
Iako već u poodmaklim godinama, iz Vraneša je stigao Nikola Delić da se, kako kaže, pokloni spomeniku na kojem je urezano ime i njegovog sinovca Milića Delića.
– Vraćao se moj Milić sa malom kćerkom u Prošćenje kod Mojkovca, da obiđe kuću i imanje. Radio je u Aluminijumskom kombinatu u Podgorici. Kad je voz zastao, kćerka mu je kazala –tata, mi ćemo da poginemo. Dosta smo živjeli. A on je prigrlio uz sebe, a bio gorštak, sa 120 kilograma težine, i odgovorio joj – ne boj se, neće nam ništa biti – prepričava Delić.
Delić je rekao da se njegov sinovac, držeći i štiteći kćerku, nije ni za šta uhvatio, što ga je koštalo života.
– Pogunuo je, a srećom malenoj nije ništa bilo. Ispala je iz voza i kasnije je su je pronašli u jednom trnu. Pronašao je moj unuk, onako smrvljenu i povrijeđenu. Ostala je živa hvala Bogu – priča kroz suze Delić.
Bol ne prestaje
Jedna od putnika voza bila je i Binasa Halilović. Ona je u nesreći izgubila dvoje djece.
Sa suzama u očima kaže da bol ne prolazi, ali se nada da će se doći do istine.
– Naših 47 duša, 47 anđela, treba da budu pratioci svakom vozu i putnicima u njemu i opomena od sad pa za sva vremena da se ovako nešto nikad više ne ponovi – kazala je Halilović.