Roman „Sura gora” Radojice Radovića i zbirka poezije „Traženje puta” Milete N. Bulatovića, dvije su od tri knjige koje su odabrane kao najbolje na konkursu Udruženja književnika Crne Gore (UKCG) i Književne zadruge Srpskog narodnog vijeća (SNV). Dok Radović u svojoj knjizi, kroz lik Vukote Borojevića, govori o tragediji pred miniranom lukom Medova gdje je prije više od jednog vijeka stradalo oko 400 Crnogoraca, Bulatović kroz stihove iskreno izražava nemir, zapitanost i egzistencijalne dileme.
– Na momente ispovijedna riječ Milete Bulatovića u ovoj knjizi postaje prizvuk ili eho onoga što tek treba da dođe, prolegomena koja anticipira buduće, gdje bi trebalo da se nađe utočište i uporište, za ono što kroz pjesnika struji od praiskona, jer „kada bi riječ stala/sirk bi stao”. Samotni tren u takvom prostoru, prerasta u susret s dušom i žudnju za životvornom iskrom i blagotvornim smirajem, rekao je o zbirci „Traženje puta” Đorđe Brujić na promociji u okviru tribine „Svobodijada” u Nikšiću.
Život je vječita borba, a pri stvaranju nove zbirke Bulatović je kazao da se kretao po samoj ivici ponora. „Traženje puta” je četrnaesta po redu njegova knjiga, član je Književne zajednice „Mirko Banjević” u Nikšiću i UKCG-a.
– Sve što sam pisao to je krv moje duše koja je prosuta na papiru. Duša je život, a um je graditelj svega, rekao je Bulatović.
„Sura gora” je Crna Gora u vrijeme kralja Nikole, i osim o tragediji koja se smatra našim „Titanikom”, Radović je kroz svog glavnog junaka opisao i rodoljublje onih koji su u Americi pokušali da pronađu bolji život, tadašnje prilike u njihovoj državi ali odnos vladara prema svom narodu. Ni danas, smatra književnik Milutin Mićović, „mi nijesmo razbistrili istorijsko nasleđe”.
– Veoma je važno da imamo jednu ovakvu knjigu iz realno istorijskog prostora koji nosimo u sebi. „Suru goru” napisao je čovjek koji zna mentalitet Crne Gore i njenog naroda, koji zna jezik, odlično koristi frazeologiju i ironiju. Radović nam je ispričao jednu priču koja je jedna od onih što postoje u našem narodu, nasleđu jezika, pamćenju, ali koje nijesu ušle u knjigu, rekao je između ostalog Mićović.
Roman je nastajao punih četiri decenije, s tim što je autor na početku tog perioda objavio dva nastavka u Omladinskom pokretu, a onda je nastao tajac četrdeset godina, ne zato, kako je pojasnio, što nije imao volje i talenta, već što je shvatio da je tema veličanstvena i da je ne smije upropastiti. Medovsku tragediju, rekao je Radović u Nikšiću, najteže je bilo odbolovati.
– Od tada je prošlo više od vijeka, ta književna tema i nije rađena, o njoj niko nije govorio. Umalo se i meni nije desilo da ne progovorim jer zaista o njoj nije lako govoriti. Ovaj moj roman mogao bi se nazvati romanom prostora jer Crna Gora, odnosno „Sura gora” jeste ono koheziono tkivo koje veže junake ovoga romana i zbivanja u njemu, kazao je Radović najavljujući da će uskoro iz štampe izaći njegova knjiga o Medovi na kojoj je radio u prošloj godini.
On je mišljenja da se „Sura gora” može nazvati i nekim vremenskim romanom, jer obuhvata period od 1878. pa sve do Spasovdana 1940. godine kada je Cetinju otkriven spomenik „Lovćenska vila” posvećen stradalnicima pod Medovom. Radovićev roman krajem prošle godine dobio je i književnu nagradu „Mirko Banjević” koju dodjeljuje istoimena Književna zajednica iz Nikšića.
B.B.


Pisci na srpskom jeziku i ćirilici

„Suru goru” i „Traženje puta”, kao i „Krasnojarsku brezu” čiji je autor Stefan Bešović, objavilo je UKCG u saradnji sa Književnom zadrugom SNV-a. Sve tri knjige odabrane su kao najbolji rukopisi na prošlogodišnjem konkursu za objavljivanje knjige proze, knjige poezije i prve knjige autora do trideset godina.
– Ove tri knjige samo su mali dio objavljenih naslova izašlih iz izdavačke kuće Književne zadruge SNV. Gotovo svi mi, koji pišemo na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, možemo sa zahvalnošću potvrditi da je Zadruga naš izdavač, nekima jedne, a nekima više knjiga – kazala je urednica tribine pjesnikinja Milica Bakrač.